Priča o dojenju 27

Za sve mame koje su na granici da odustanu…

Kada sam vidjela da je test na trudnocu pozitivan prvo me, naravno, obuzela sreca, a sekundu nakon toga strah… iako sam bila sama naglas mi je izletilo, valja mi roditi. Toga sam se bojala najvise na svijetu.
Trudnoca je sto se tice bebe proticala i vise nego uredu, on je od starta fino napredovao i rastao.
Mamin mali djecak. Voljela sam ga svim srcem vec kad je bio “samo” linija na testu, a svakim danom sve vise i vise… Kako je trudnoca odmicala ja sam pocela da dobivam aritmije. Ne bi me to previse brinulo da nije postajalo sve cesce i cesce i trajalo sve duze. Doktorica koja mi je vodila trudnocu je bila famozna i toliko pazljiva te me od starta lagano pripremala za porod i govorila da ce sve biti ok. Ali mi je ipak savjetovala da radim pretrage i posjetim internistu. Doktorica internista mi je samo bespotrebno uzimala moje slobodno vrijeme i svakim pregledom me sve vise zbunjivala i plasila. Ja sam u medjuvremenu isla na trudnicke vjezbe, koje su mi super dosle da se malo razgovorim sa zenicama ali iz moje glave nikad nije nestajalo ono “valja mi roditi”. Kad se na vjezbama govorilo o dojenju nisam bas nesto puno obracala paznju jer sam ja sebi vec bila zacrtala, ja cu dojiti i to je to, ima da bude.
Sve ostalo me zanimalo puno, a to usput ako sta cujem. Sad kad malo bolje razmislim mozda je i bolje tako jer ko zna koliko bih pogresnih savjeta zapamtila.

Kad se priblizilo vrijeme porodu, tacnije 7 dana prije ulaska u 9. mj. pocelo je moje obilazenje svih mogucih doktora, trazila sam da mi kazu kako da rodim, jer su ginekolozi tvrdili da je beba super postavljena i da sve treba da ide prirodno a interniste i kardiolozi da je obavezan carski rez… ja sam samo htjela da sve bude ok.
 Naravno, najbolje je prirodno, ali su mi u jednom trenutku saopcili i to da ako krene porod i ja dobijem napad, u takvom stanju me ne mogu uspavati za carski, pa smo na taj nacin ugrozene i beba i ja, a ako krenem na carski zbog mog loseg srca moguce je da se ne probudim ja.
Toliko njihovih “strucnih” izraza da mi se vrtilo u galvi. Vec tada sam bila na granici ludila.
Srce mi je nekako osjecalo da se termin priblizio iako je do pravog termina ostalo jos vise od mjesec dana.

36+4, redovan ginekoloski pregled, doktor me ostavlja u bolnici, otvorena 4 prsta, pravo radjaona.
Doktor upucen u moje stanje odlucuje se da sve krene prirodno. Porod je bio jako tezak, epiziotomija ogromna, sivanje pa rasivanje(doktorica pogrijesila), pa ponovno sivanje, ali nista nije bilo tako JAKO kao osjecaj drzati to malo bice u svojim rukama…3550, 52 cm, zdravo novorodjence! Izdrzala sam, imala sam sjajnog doktora koji je svo vrijeme stajao kraj mog kreveta, cuvao mi kisik koji sam ja uporno cupala i trpio moju vrisku galamu i plac…

Kad sam dosla u sobu od sestre sam trazila da mi donese bebu. Htjela sam ga zagrliti, poljubiti, DOJITI… Ona mi je rekla da se prvo dobro odmorim. Nakon dva sata u sobu mi dolazi druga sestra i pita mene i moju cimerku da nam donese bebe, naravno bila sam presretna.
Sestra se vratila sa jednom bebom i meni rekla : ” Vase bebe nema!” te otisla. U tom trenutku mi je srce stalo, umrla sam i prozivila, cini mi se.
Sestra se vratila nesto kasnije i rekla mi da je moja beba u inkubatoru i da mi ne moze dati nikakve informacije do u jutro dok dokrorica ne dodje. Bila je to najduza noc u mom zivotu!
Htjela sam da ga drzim, da ga grlim, ljubim, a dobila sam neizvjesnost i STRAH… Ponovo taj STRAH…
U jutro mi doktorica saopcava da je beba ok ali da ne moze samostalno da dise i da zbog toga mora biti na indirektnom kisiku te na moj plac kaze da budem sretna sto je beba u rodilistu a ne na pedijatriji i da je to super.

12  sati nakon poroda ponovo sam vidjela svoje ZLATO, tesko je disao, po stomaku bio zut a u licu modar, oci su mu bile zatvorene i u modricama… 
Tu pocinje nase dojenje… vratila sam se u sobu izbezumljena, nisam znala kako uopce hodam, sto od suza sto od ogromnog bola od poroda. Znala sam da je jedino sto ja mogu uciniti za svoju bebu da mu izdajam mlijeko. Nazvala sam supruga i trazila da mi donese izdajalicu.
Suprug je u svoj toj prici bio moja vodilja i moj borac koji se drzao jak zbog mene.
Mlijeko nije krenulo na izdajalicu te sam je fino odlozila na stranu i tri sata koliko je bilo izmedju posjete bebi bez prestanla pritiskala dojke. Za jednu minutu izasla bi jedna kap.Ttada je ta kap za mene znacila cijeli svijet.
Nakon tri sata nosim bebi 10 ml na sto mi sestra kaze da ce se to samo zalijepiti za bocicu dok bude stajalo u frizideru i da je potrebno da donesem bar 25 ml. Vracam se u sobu i kroz suze navlacim nekim cudom tih 25 ml ponovo odnesem i dobijem odgovor da je to malo i da nemaju flasicu u kojoj to mogu staviti u frizider. Sljedeci dan uzimaju mojih svaki put izdojenjih oko 70 ml, skoro sve rucno, kap po kap… Ali sam uvijek imala osjecaj da on to moje mlijeko nije uopce probao 🙁
Treci dan me poziva doktorica i saopcava mi da je beba lose i da mora na pedijatriju.

Samo Dragi Bog I moj suprug  su mi davali snagu da ostanem pri pameti. Mene su otpustili kuci…
Kad sam se vratila u dvoriste bez djeteta u rukama imala sam osjecaj da mi je neko iscupao dusu iz mene, a kad sam usla u kucu spremnu za bebu htjela sam umrijeti. Ali izdrzala sam, zbog njega, zbog nas, zbog malog osmjeha koji je cekao na mene…
Na pedijatriji nas doktorica ponovo ceka sa “strucnim” izrazima sta je nasem bebiju… kaze, dobio je upalu pluca dok je bio u stomaku, te na srcu ima aneurizmu… ja sam tih dana stalno imala napade i samo Dragi Bog me odrzao u zivotu, a cijelo vrijeme sam suprugu tvrdila da to oni nesto nisu dobro vidjeli i da ce sve biti ok…
Kod kuce sam nastavila izdajanje i bacala mlijeko a njemu svaki dan isla u bolnicu i ostavljala mu izdojeno u bolnici jer nisu dali donijeti od kuce. Kasnije sam se malo ustelila i svom bebiju “prokrijumcarila” mlijeko od kuce. Tada je on poceo piti samo moje mlijeko, izdajalica je radila bez prestanka. Sestre na pedijatriji su bile divne, tako brizne i tako blage da sam uglavnom od njih i dobivala one prave informacije kako je moja beba, osim toga znale su da je malo moguce da jednim izdajanjem majka koja je tek rodila ostavi bebi 280 ml ili vise mlijeka, ali su sutile i prihvatale mlijko 🙂
Tih dana sam se kretala kao da uopce nisam rodila, nisam mislila na sebe, samo na svoje malo ZLATO i sjedala kako stignem tako da je epiziotomija pukla. Na pregledu u bolnici doktorica me napala i rekla da se ne smijem tako ponasati da ne razumije zasto sjedim na rani i da nisam ja jedina koja je rodila i cija je beba  u inkubatoru, da vodim racuna o sebi… na jedno uho uslo, na drugo izaslo…
Na pedijatriji smo vidjeli puno malih boraca, upoznali puno hrabrih I divnih majki, druzile se u prostoriji za izdajanje I bodrile jedna drugu, smijale se zajedno. Tu plakale nismo, bile smo jedna drugoj velika podrska. Razumjele smo jedna drugu u potpunosti. Sve smo bile majke I sve smo bile zabrinute.

Bebi je jeo sve vise i 10. dan smo bili spremni za kuci :DTu pocinje nasa muka oko pravog dojenja, on mali, sav zut, uspavan, ja umorna, iscrpljena, isprepadana.
Naravno, kako je stigla beba, stigli su i pametnjakovici koji su davali brizne savjete, koji su cini mi se bas svi bili pogresni, bilo ih je cak I tipa daj mu kamilice da ispiski zuticu dok ne nauci dojiti.
Ja sam kombinovala, izdajala i davala siku svako malo.
Njegov plac mi je parao dusu, koja se taman vratila u tijelo… STRAH, STRAH me unistavao…
U tim danima najvise su me pogodile rijeci moje mame, koja me toliko mucila i vrsila pritisak na mene da ga dojim, kao da ja to uopce nisam zeljela, a zeljela sam to svim srcem i trudila se svim silama, isprobala sve moguce i nemoguce polozaje i bukvalno dubila na glavi.
Rekla mi je da mi zeli da mi se mlijeko povuce kad mu vec ne dajem da doji da mu ne dajem ni tako, da mu kupim humanu i cao… 🙁 To me toliko boljelo i nisam mogla vjerovati da ona koja je tu bila svo vrijeme nije vidjela koliko se ja zaista trudim.
Sva sreca imala sam svog supruga koji je cuvao suze na granici oka i iako bi ponekad skliznule, uglavnom je brisao moje 🙁 
Boljele su me mamine rijeci, ali sam sada i sama mama tako da je mojo mami sve oprosteno, jer znam da mame znaju biti LUDE kad su u pitanju njihova djeca, da znaju biti nerazumne…

15. dan po rodjenju prolazimo kroz prvi skok, ja ne mogu da izdojim mlijeko, beba vuce, ali cijelu noc place. Kutija ad-a ceka…
Svaki put kad bih je pogledala sve vise sam je mrzila i dobivala sve vecu snagu i stiskala grudi…
Tada nisam znala sta je skok, tada sam u najmanju ruku pomislila da su to grcevi, proci ce. Beba je napokon zaspala.
U medjuvremenu me moja skolska drugarica uputila na grupu podrske dojenju. Onda su se informacije pocele slagati. Nisam postavljala pitanja jer moji dusebriznici uopce nisu znali sta prozivljavam, ali sam kroz pitanja drugih mama i Terezine odgovore polahko ucila dojenje, korak po korak…
20. dan moj mali bebsi je prihvatio dojku u potpunosti i izbacio flasicu… RODILA SAM SE…
Dan kasnije, upala, temperatura, zacepljeni kanali… obloge, masaza, tusiranje, rijesili smo i to i nakon toga hapili, hapili, hapili… uzivali i bili ponosni…
Sa nepunih mjesec dana kontrola kod gastroenterologa, los bilirubin, losa krvna slika, ponovo STRAH…
U svemu tome moj bebi me bodrio dobrim napredovanjem i dobitkom na kilazi.
Sa 40. dana kontrola kod kardiologa, aneurizme nema… mojoj sreci nema kraja…
Kasnije je uslijedilo jos nekoliko posjeta pedijatru sto zbog okica koje krmeljaju od rodjenja, sto zbog vadjenja krvi za bilirubin i krvnu sliku, ali pregurali smo…

Taman kada je prosla zutica, sa nepuna tri mjeseca, ja dobivam gadan osip po tijelu, doktori ne znaju sta je i savjetuju mi prvo prestanak dojenja… prvo su sumnjali na varicele.
Suze su same tekle, a doktori se cudili, aman zasto toliko placem i nije kraj svijeta ako prestanem dojiti,  toliko djece je odraslo na ad-u.
Drugi dan na kontroli doktorica me grubo otresla i rekla mi kako ona nema vremena za moje suze da trebam da ostanem na infektivnoj da lezim i kako je sad zbog mene zbunjena i ne zna da upali racunar… Tacno sam se svakakvih gluposti naslusala ali ovo je bio vrhunac. Odbila sam ostanak u bolnici i rekla doktorima da planiram nastaviti dojenje. Tako sam i uradila…
Kasnije smo uradili nalaz na varicelu, negativan….
Na svojoj posljednjoj kontroli razgovarala sam sa divnom doktoricom koja mi je objasnila da je to na kozu izaslo samo od stresa, da nije moguce da doktori ne znaju sta je a da to ne prolazi, da pokusam da se odmorim i opustim. NAPOKON me neko od doktora smirio…
Osip je trajao mjesec dana, koza se oljustila nekoliko puta. Po nesreci najgore su prosle sike. Cijela koza na njima je bila prekrivena crvenilom i osipom, tako da se sva koza na sikama oljustila.
Ali gurali smo mali malac i ja, ponekad je bilo vise gadno, ponekad manje…
Kad se pocelo povlaciti odahnula sam…

Drage mame, moj mali malac ima sada 4,5 mjeseca, mi se jos oporavljamo i ovo je prvi put da nasu pricu pricamo u potpunosti, bude tu svako malo neke nervoze i muke oko dojenja, za sto je uglavnom kriv taj STRAH i traume koje smo prezivjeli u proteklom periodu, ali ne posustajemo i znamo da nas dojenje stiti najbolje od svega…
I najvaznije od svega, ova nasa prica je subjektivna, kao i svaka vasa prica, ali zapitajte se koliko je subjektivnih prica koje su objektivno teze od vasih, koliko je malih palcica koji se bore, a vi imate, kako meni jedna divna sestra na pedijatriji rece, Tarzana, veceg od tih palcica…
Ako se njihove majke mogu izboriti sa dojenjem, mozemo  i mi.

Jedna je majka i nije lahko biti majka… zato kad je tesko, stisnu se zubi, proci ce… uvijek prodje…

P.S. Divim se majkama koje doje svoju djecu, a posebno se divim majkama koje izdajaju mlijeko svojoj djeci, za njih kapa dole i veliki naklon <3

anonimni član grupe za podršku dojenju

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: