Pismo podrške majkama i svim budućim majkama (Fani & Ines)

Zovem se Ines i svoju djevojčicu sam rodila sa nepunih 21 godinu.

O majčinstvu i dojenju nisam znala apsolutno ništa. Do poroda nisam nikada držala dijete u rukama. Kada sam ju prvi puta dobila na dojenje (još smo bile u bolnici – Petrova), nisam uopće znala kako da ju podojim. U mom slučaju, sestre u bolnici nisu bile od velike pomoći. Samo bi ju spustile kraj mojih grudi i „prisilno“ joj otvorile usta da prihvati cicu (ja kažem cice, oprostite ako nije prikladan izraz). U početku nije išlo nikako, jer je malena već bila nahranjena i sita prije nego što bi došla na dojenje. Kad bi joj cica ispala iz usta, ja nisam znala kako da ju vratim. Bila sam daleko najmlađa u sobi, samim time i najnesigurnija, bila sam jedina prvorotkinja (6 nas je bilo) i imala sam osjećaj da samo uzrujavam sestre koje sam stalno zvala da ju vrate na moje grudi.

Nakon što smo otpuštene iz bolnice, postalo je daleko lakše. Kad sam ostala sama s njom, znala sam što mi je činiti. Nisam osjećala tuđe poglede. Nisam slušala ničija mrmljanja u bradu. Osjećala sam se prirodno, kao neka životinjica (razumna životinja) koja instiktivno zna što joj je činiti, opustila sam se, a moja (sada već djevojčica) je to prihvatila. U početku je nisam mogla nikako drugačije dojiti osim ležeći na boku, tek nakon 6 mjeseci smo se stvarno dobro uvježbale. Često smo izlazile.

Pošto sam bila, a i sad sam mlada majka, po nekima i premlada, bile smo izložene mnogim pogledima. Ljudi su nas čudno gledali čak i kad ju ne bih dojila u javnosti. Možete zamisliti kakve su tek reakcije bile kad bih ju dojila u parku ili bilokojem drugom mjestu van našeg doma. Neki ljudi su se doslovno zgražali, neki su otvoreno i pitali kako me nije stid. Moj odgovor je uvijek bio isti: „ Žalosno je što me osuđujete što ju hranim svojim mlijekom, da joj dajem KRAVLJE MLIJEKO na bočicu svima bi to bilo slatko.“ Naime, nikome nije čudno vidjeti gole ženske grudi kako strše sa jumbo plakata, glazbenih spotova ili reklama za čarape. S druge strane, vulgarno je dojiti svoje rođeno dijete?? Smiješna priča koja mi nikad nije naročito smetala.. zašto? Zato što moje dijete nikada nije bilo bolesno (osim samoprolaznih viroza s kojima smo se susretali tek nakon upisa u vrtić), da ne spominjem da nije ni cijepljena i nikada nije popila niti jedan jedini antibiotik. Štoviše, osim redovnih pregleda do godine dana, liječnika nije ni vidjela.

Od sise se odbila sama, nakon skoro 2 godine dojenja, bez ikakvih trauma.. svu hranu, meso, voće i povrće je prihvatila bez ikakvih problema, ni dan danas nemamo problema s time. Ali ono što mene najviše veseli je neizmjerna nježnost kojom me obasipa. Znam da smo posebno povezane, ona se još uvije sjeća da mi je nekad bila na prsima. Razumije da je to prirodna stvar, da majke dojenjem omogućuju bebama da se razviju u djecu ..razumije da čak i životinje to rade, jer male životinjice nemaju zubiće da se sami hrane..

Za kraj ću napraviti jednu usporedbu. Mene moja majka nije dojila. Uvijek sam bila dobroga zdravlja, i kada sam bila dijete pa i sada. No međutim, nikada se nisam voljela maziti (ni sa mamom, ni sa tatom , tetama u vrtiću niti s bakama i djedovima) . Nisam se voljela grliti, nisam voljela da me rodbina dočekuje poljupcima, nisam nikome htjela sjesti u krilo.. bila sam krajnje nepristupačno dijete.. otuđeno od svijeta… uvijek promatrač, uvijek sama…bez ikakvog posebnog razloga. Stoga me posebno veseli kad vidim da moje četverogodišnje dijete ima bezgranično povjerenje u mene. Pritom mislim na ono bazično povjerenje između majke i djeteta, kad dijete točno zna da mu majka želi samo ono najbolje. Meni je trebalo 20 godina života da to  shvatim (čitaj : shvatila sam to tek kada sam rodila svoje dijete). Osjećam se uspješnom majkom baš zbog toga što moja djevojčica zna da sam joj ja najveći saveznik (nadam se da cu  biti supješna u tome da taj odnos održim takvim i nadalje). Znam tj. intuitivno osjećam da je dojenje jedan od glavnih razloga zbog kojih moje dijete meni vjeruje i smatra me prijateljicom. Ljubav je to drage moje… ljubav..

Autor: Ines Seni, članica grupe za podršku dojenju

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: