Vaspitanje – razmazenost

Budite mekog srca, ali hladne glave

Vaspitavanje djeteta, težak, dugotrajan proces koji zahtijeva prvenstveno dosta živaca, strpljenja, pozitivne energije, te dosljednosti u pravilima ponašanja. Sve to, uz ogromnu količinu ljubavi.
Međutim, da li se i koliko uspijeva uvijek u tome da se djetetu pruži osjećanje sigurnosti, ljubavi, pozitivne energije, a da se ujedno ne slijede slijepo njegovi hirovi i želje? Da li se uvijek pravilno sprovode vaspitni modeli ma koliko roditelji znali o njima i kako postići pravilno vaspitanje djeteta, a pri tom izbjeći zamke razmaženosti.
Vaspitavanje se, upućuju stručnjaci, zasniva na nekoliko osnovnih normi poput uspostavljanja i poštovanja jasnih pravila, dosljednosti i principijelnosti, te nepopuštanju u zahtjevima djeteta.
Pedagog Radoje Novović ističe da je neophodno učiti dijete ličnim primjerom, a u odnosu roditelj-dijete, koji je krajnje subjektivan, treba unijeti više racionalnog, objektivnog. Ako roditelj upućuje dijete da je nešto pogrešno, a pri tome on sam to čini, u djetetu se javlja zbunjenost, konfuzija. Djeca su u predškolskom uzrastu naročito sklona poistovjećivanju, sa roditeljem, vaspitačem i njihovo ponašanje ono upija.
Kad roditelj jednom kaže „ovo ne smije, nije dozvoljeno“, onda to mora da važi uvijek, jer, kaže Novović, ako se desi da jednom nešto nije dozvoljeno, a drugi put jeste, to stvara strašnu konfuziju i dijete postaje nesigurno.
– Popuštanje djetetu da ono vodi i usmjerava svoj život ka razmaženosti, a razmaženost nije ništa drugo do vaspitavanje slabića. Ona je u korespodenciji sa emocionalnom nezrelošću, jer emocionalna zrelost podrazumijeva da su djeca svjesna obaveza, odgovornosti, pravila i da to mora da se poštuje. Neophodno je podsticati interaktivnost i kooperativnost kod djeteta, kako bi te osobine razvilo kasnije bi se bolje uklopilo u grupu – kazao je Novović.
On navodi da je jako bitno imati osjećaj empatije prema djetetu, razgovarati sa njim što više o svemu što se dešava, biti iskren i kada napravi grešku razgovorom objasniti kako da je ispravi, i na kraju dati mu šansu da to i učini.
Pedagog Novović kaže da se dijete vaspitava i emocijama koje emitujemo prema njemu, pozitivnom energijom koju emitujemo, odnosima koji vladaju u porodici, među supružnicima.
– Bilo kakve nesuglasice koje postoje u porodici treba rješavati van domašaja djece, naročito predškolskog uzrasta, jer oni to jako emotivno doživljavaju. Fizičko kažnjavanje za prekršaj nije rješenje jer se stvara pogrešan model ponašanja usljed kojeg će dijete sjutra problem rješavati na taj način. U porodici moraju postojati pravila ponašanja prema kojima se svi upravljaju, kako djeca, tako i ostali u zajednici. Pravila su garant slobode i autonomije i sigurnosti. Djeca vole da se osjećaju sigurno, a biće ako su im jasna pravila i ako ih se svi dosljedno pridržavaju. U takvoj situaciji nema konflikata i konfuzije, sve im je jasno – kaže Novović.
U donošenju i uspostavljanju pravila dijete mora aktivno da učestvuje, ne treba mu servirati gotova rješenja, već insistirati na njegovom aktivnom učešću. Čim nema jasnih pravila, te dosljednosti u smislu da roditelj nekad popusti, nekad ne, stvara se konfuzija kod djeteta.
Odnos između roditelja i djece je uvijek krajnje subjektivan, to je emocionalna kategorija u kojoj treba što više smanjiti subjektivnost, a biti više objektivan, racionalan. To je jako teško, kaže Novović, ali je jedna od formula uspješnog vaspitanja. Pri tome je jako bitno da roditelj empatiše sa djetetom, da podijeli emocije i brigu s njim i bude prisutan u njegovom životu.
– Ako je dijete napravilo prekršaj i pri tom prizna da je to učinilo, ne treba ga kažnjavati, treba analizirati problem. Povezati ga sa nekom životnom vrijednošću, učiniti da dijete samo dođe do zaključka zašto nešto nije dobro i pružiti mu šansu da ispravi grešku, kako se to ne bi ponavljalo. Cilj je da dijete na unutrašnjem planu to proanalizira i proživi i samo predloži rješenje. Mora da učestvuje suštinski u bilo kom odnosu, problemu, viđenju nečega. Izbjeći kritiku i razgovorom riješiti problem. Nažalost, većina roditelja nije spremna na to – ističe Novović.
Ukoliko razgovor ne urodi plodom, kaže pedagog, treba dijete i kazniti, ali u smirenoj atmosferi, u kojoj se neće emitovati emocija ljutnje i obrazložiti mu zašto je kažnjeno.
U svemu, navodi Novović, roditelji moraju da imaju isti vaspitni princip, jer ako je otac strog, a majka popustljiva i brani dijete, to izaziva konfuziju kod djeteta, a dijete se po pravilu prilagođava onom koji popušta.

Zbog vremena sve se dopušta

Novović kaže da su kao po pravilu babe i djedovi loši vaspitači, jer izbjegavaju da dođu u konflikt sa unučadima i ispunjavaju im sve želje i hirove. Roditelji, s druge strane, često prave greške u vaspitanju jer su previše zauzeti i onda i slobodno vrijeme koje provode s djetetom provode tako što im izlaze u susret i u onome u čemu ne bi trebalo.
– Roditelji zbog prezauzetosti provode malo vremena sa djecom i imaju grižu savjesti zbog toga. Onda mu sve dopuštaju. Ili, ako je dijete iz nekog razloga bolesno ili se povrijedi i tada mu je sve dopušteno, a zapravo ga treba tretirati kao da je zdravo, jer ono to zloupotrebaljava. Treba ga učiti da se bori, da je borac, a ne da mu se sve servira. Ljubav emitovati u ogromnim količinama, ali granice moraju da su jasne i postavljene i da je dosljednost prisutna – zaključio je Novović.

Ne kritikujte dijete već postupke

Psiholog Vesna Čikarić ističe da do pogrešnog modusa u vaspitavanju djece dolazi zato što roditelj ne razumije potrebe djeteta ili na te potrebe neadekvatno reaguje. Negativna osobina kod djeteta ne formira se „preko noći“ i pogrešno ponašanje je zato neophodno sasjeći u korijenu. Svako dijete je posebno, i treba mu prići drugačije, kaže Čikarić. Ona ističe da i puno toga zavisi i od temperamenta i senzibiliteta djeteta.
Razmaženo dijete i kada odraste ima probleme u emotivnoj i socijalnoj sferi. Teško uspostavlja bilo kakvu dužu, ozbiljnu vezu, a često im ni brak ne uspije, jer su naučili da sve ide po njihovom, a to niko neće da toleriše. Imaju problema u prilagođavanju grupi, slabi su, lako odustaju i nemaju borbeni duh.
Ona navodi da je jako bitno od malena djetetu ulivati optimizam, a pri pravljenju prekršaja, ne kritikovati dijete, već postupak.

Lj.GRBOVIĆ

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *