Preneto sa interneta…

umorna mama

Nekoliko dana nakon poroda u posjet mi je došla patronažna sestra. Pregledala je dijete pa mene i onda rekla: Doći će vam nekad da se rasplačete, da vičete od nemoći i umora. To je normalno. Nemojte misliti da s vama nešto nije u redu. Samo se potrudite to činiti podalje od djeteta jer vam oni osjećaju svaku emociju…Gledam ja u nju i šutim. Mislim si kakvu sam to luđakinju pustila u stan. Moje dijete zadovoljno guguće, ja jesam malo bila umorna od poroda i par neprospavanih noći, ali bože moj – proći će, racionalizirala sam situaciju. Zašto bih plakala i vrištala? Pa ja volim svoje dijete.

Nekoliko dana, tjedana poslije stojim kraj prozora oko tri u noći. Vani je padao snijeg. A ja u rukama nosim bebu već sat vremena, treći put te noći. Znači ukupno tri sata. Nisam se bila otuširala toga dana, ni oprala zube jer jednostavno nisam uspijevala. Mališan se svaki put grčio od plača. Nije bio bolestan, nije bilo temperature, samo valjda prokleti grčevi. A ja nisam imala snage ni hrabrosti pustiti ga da plače. Suze su mi tekle niz lice. Od jada, od nemoći, od činjenice da je samo u mojim rukama na miru, a čim ga uzme tata ili ga spustim neutješno tuli. Suze i ljutnja su se izmjenjivali od činjenice da nisam mjesec dana spavala dulje od sat vremena u komadu, a svi oko mene prepuni mudrih savjeta kojima su zajedničke dvije stvari – nije bilo nikog da mi pomogne jer svi, eto, rade, a ja se 'odmaram' na porodiljnom. I naravno sama sam si kriva što sam naučila dijete na ruke. Da, to mi je bila prva životna pomisao. Čim sam rodila, čvrsto sam odlučila da ću buditi svoje dijete čim zaspi, a da nije na mojim rukama. Samo da bih ga naučila na ruke. Moš mislit, pa tko bi iole normalan na to naučio dijete.
Puno puta sam se sjetila te patronažne sestre

Te noći sam se sjetila riječi svoje patronažne sestre. Te i još mnogo noći nakon, a i ponekih jutara, popodneva i predvečerja. Sjetila bih je se svaki put kad bi rekla mužu – uzmi dijete ja sad idem malo vrištati u drugu sobu. I bilo bi mi bolje. Uvijek. Nekad bih poželjela i lupati glavom u zid, nekad sam vikala i kraj djeteta, a onda sam se s vremenom dovela do toga da svoj bijes, umor i jad ispoljavam lupajući vratima. Muž je od toga dobivao živčane slomove, vjerojatno i neki susjedi, ali meni je fakat to bilo super. Kad bi se moj anđeo deseti put probudio u jednoj noći ja bi malo tresnula vratima, opsovala roditeljstvo, planet, evoluciju i mirno došla i smirila ga.

Mnogo sam se puta pitala jesam li zato loša majka. Jesam li loša zato što povremeno kukam, lupam vratima ili poželim nestati na par sati? Da, mnoge super majke i poneki superočevi reći će da jesam, da takvi kao ja ne zaslužuju imati dijete. I ja sam povremeno to mislila. Ma dobro, povremeno i danas to mislim i vjerojatno ću još tisuće puta to iz ovog ili onog razloga pomisliti. No, budimo realni i iskreni – roditeljstvo je teško, nespavanje od mene stvara monstruma. Neki drugi se možda nespavajući pretvaraju u tratinčice, ali ja ne. Ali ipak nikome ne dajem za pravo da samo zbog toga što licemjerno ne ponavljam kako je nespavanje super, kako su grčevi slatki i kako njegovo dijete nije nikad imalo problema sa zubima, jelom, kako rijetko ili nikad ne plače…e svima tima ne dajem za pravo da sude tko je dobar roditelj, a tko nije. Ja svoje dijete obožavam. Ma to je premala riječ, ali svaki roditelj zna koliko snažno i riječima neopisivo se voli dijete, ali ne, ne uživam u deset dizanja iz kreveta tijekom noći, nisam uživala u svim onim trenucima kada nisam znala zaustaviti i olakšati plač svom djetetu, kada sam 200 puta morala slušati ili pjevati jednu te istu pjesmicu jer ga samo ta smiruje, kada nisam stizala jesti ili kada sam naprosto od umora izgledala kao zombi.

Da, dođu dani kada se svakoj iskrenoj majci plače, viče, lupa vratima, psuje…I to je normalno, ma koliko mi šutjeli o tome. I to nema ama baš nikakve veze s ljubavi. …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.