Dojenje blizanaca – najteži poduhvat u životu, ali je vredelo

Moja podrška dojenju

Dojenje blizanaca za mene je bio vjerovatno najteži pothvat u životu ali i moj najveći ponos. U dvije riječi – moguće je! Žensko tijelo ima sposobnost hraniti blizance, trojke i četvorke, ma koliko vam okolina govorila da je nemoguće. Kako sam već od ranije poznavala dvije mame blizanaca koje su uspješno isključivo dojile dulje od godine dana, odlučila sam se fokusirati na njihov primjer i sebi rekla – ako su uspjele one, zašto ne bih i ja.

Prije nego podijelim svoju priču, želim istaknuti da otkad sam i sama postala mama beskrajno cijenim sve mame na svijetu, vjerujem da svaka mama želi najbolje svome djetetu i radi najbolje što može. Osobno se divim svim mamama koje hrane svoju djecu na bilo koji način, dojenjem, izdajanjem, formulom te ne želim glorificirati jedan niti demonizirati bilo koji drugi način ishrane. Odgajanje beba je krvav posao, a blizanaca i pogotovo, stoga svim mamama lavicama moj naklon do poda.

Trudnoća i porod

Trudnoća je bila za mene jedno prelijepo razdoblje, bila sam vrlo aktivna, u stalnom pokretu, i uživala u svakom danu. U 14-om tjednu ultrazvuk je pokazao da čekamo dva dječaka.

Od prvog sam dana čvrsto odlučila da želim dojiti. Neumorno sam čitala o toj temi, slušala predavanja, odlazila u savjetovališta za dojenje na prenatalna savjetovanja, te pohađala radionice kao što su „Mala škola dojenja“ u organizaciji udruge Roda u Zagrebu. Svakoj bi budućoj mami blizanaca savjetovala da se oboruža sa što više teorije, jer iako vas niti jedno teoretsko znanje ne može pripremiti na uragan promjena koje će u vaš život donijeti blizanci, znanje će vam dati moć da se othrvate svim onim sumnjama, „babljim pričama“ te starim zabludama o dojenju koje će vas neminovno obuzimati na dnevnoj bazi.

Tamo negdje u 7. mjesecu trudnoće primijetila sam da se u dojkama već stvorilo mlijeko! Bila sam oduševljena i shvatila to kao ogroman poticaj J.

U 38. tjednu trudnoće (37+3) rodila sam carskim rezom dva savršena anđela teška 2550 i 2580 grama. Zagrebačko rodilište KBC Sestara milosrdnica u kojem sam rodila nosi titulu prijatelja dojenja, i uistinu pokazalo se i više od toga. Bebice su mi donijeli na prvi kontakt koža na kožu već pola sata nakon poroda. Praktički odmah nakon toga, primalje su mi pomogle staviti ih na dojku. Naredna četiri dana primalje su mi neumorno pomagale postaviti malce na dojku, jednog po jednog, u tandemu, sjedeći, ležeći, dolazile su bezbroj puta dnevno. Njihova nesebična želja i volja da mi pomognu bila je prekrasna i na tome sam im zahvalna do neba.

Tijelo mi je bilo u stanju šoka od tolike količine boli: bol od reza, bol od stezanja maternice, bolne dojke i bradavice pune ragada. Činilo mi se kako od 5 ujutro do 2 po ponoći neprekinuto dojim. Moji blizanci napredovali su na kilaži isključivo od mog mlijeka, na veliko divljenje svih sestara i primalja koje su za mene kao dojilju imale samo riječi hvale. Već četvrti dan pušteni smo kući kao svojevrsne zvijezde. Mislila sam da sam na konju. Kako sam se samo prevarila.

Povratak kući i muke po dojenju

Stigli smo kući. Znala sam da je bebe najbolje dojiti na zahtjev, ne gledajući na sat. No ono na što me nitko nije upozorio je da kod beba tako male porođajne težine zahtjev zna itekako izostati. S obzirom da su bili sitni a k tome još imali i žuticu, znali su tvrdo spavati i po pet sati, a ja nisam ih budila ne znajući da su zapravo pali u hipoglikemiju. Iako su jeli vrlo često, to je bilo nedovoljno i potreban ritam hranjenja bio je barem svaka 2 – 2.5h, a pa čak i ako ih je potrebno buditi. Desilo se da su nakon tjedan dana bebe dodatno pale na težini, još više od onog prvog fiziološkog pada od 10%. Doživjela sam užasan šok, patronažna je odmah sugerirala da im uvedem formulu što sam u suzama odbijala. Nastupili su osjećaji krivnje, neuspjeha i očaja, pomiješani s nestvarnom razinom umora i nespavanja koju samo roditelji blizanaca mogu zamisliti.

Ubrzo sam potražila pomoć savjetnica za dojenje iz udruge Roda koje pružaju podršku putem telefona. Slijedila sam svaki savjet i trudila se. Počela sam ih dojiti svaka 2h. Bili su pospani, cicali su vrlo slabo, konstantno bi se uspavljivali na cici, a onda bi ih razbuđivala skidajući ih do gola, brišući ih vlažnom krpicom, radeći kompresije na dojku. Podoji su trajali i trajali, debelo preko sat vremena, praktički bih po završetku dojenja jedne bebe odmah prelazila na drugu, pa u tandemu, pa naizmjence. Podoji su se spajali u jedan beskonačan podoj od po 16-18h dnevno.

Dojila sam danonoćno, nisam doslovno ustajala. A između dojenja i spavanja nije bilo ničeg drugog osim njihovog plača. U kombinaciji s baby bluesom koji sam također iskusila, bili su to vrlo teški tjedni ispunjeni suzama. No, bila sam uporna, davala sam im koliko god su tražili ne ograničavajući podoje i nisam odustajala.

Nabavila sam odmah i električnu dvostruku izdajalicu. Izdajala sam se kada bih uhvatila priliku, ne prečesto, ali bočica izdojenog mlijeka dobro je došla u bezbroj prilika. Već nakon nekoliko dana ritam učestalog dojenja urodio je plodom i bebe su polako počele rasti. S 3 tjedna vratili su porođajnu težinu i na prvom sistematskom pregledu imali su 500 grama više.

No, otprilike nakon tri tjedna, nakon što su prošle ragade te ona početna nadraženost dojki, ponovno se vratila bol. Malci su imali sićušna usta koja su jedva otvarali, činilo mi se da im je dosta plitak hvat, žvakali su me onim malim desnima kao barakudice, bol je bila sve gora i gora.

Dojenje blizanaca znači da kod podoja niti jedna dojka ne odmara, a s obzirom da smo zagazili i u razdoblje grčeva podoji su postali izrazito frekventni i dugotrajni, a svaki put kad bi bebe osjetile grč zagrizle bi bradavicu i potezale ju kao žvaku, sve dok mi nisu navukli krvave plikove na bradavicama.

Tamo negdje oko petog tjedna bila sam gotovo sigurna da prestajem dojiti. Bol je bila neopisiva, 24 sata dnevno imala sam osjećaj probadanja u dojkama poput igala, bradavice su bile pune krvavih blistera. Ali niti jedna fizička bol nije bila gora od pomisli da možda ipak neću uspjeti.

Odlučila sam potražiti pomoć u Savjetovalištu za dojenje u Domu zdravlja Dubrava gdje možete doći s bebom i sa IBCLC savjetnicom korigirati položaj te rješavati sve poteškoće. Moja savjetnica Irena Gracin pratit će nas svakodnevno naredna puna tri mjeseca. Prilikom našeg prvog dolaska zaključila je da je naš položaj bio izvrstan! Zašto onda toliko boli?

Savjetnica je utvrdila da je riječ o infektu, odnosno kombinaciji gljivica i stafilokoka. Započela sam s terapijom antibiotika 10 dana, antibiotske masti i gela protiv gljivica. Pila sam i Neofene protiv bolova, a bogme tu i tamo i čašu crnog vina. Zbog bolova posegnula sam za formulom kojom sam zamijenila i do 3-4 podoja dnevno, ali bih se tada obavezno izdajala i to ručno jer bi električnom izdajalicom napravila još više štete bradavicama i otvorenim ranama.

Dojila sam preko tankih šeširića da barem malo ublažim ugrize. Cilj je bio preživjeti dan po dan. Za neka 2 tjedna bol je postala izdržljiva, iako me nije napuštala gotovo do njihova navršena 2,5 mjeseca. Još uvijek bih povremeno popila tabletu protiv bolova, koristila komprese na bazi aloe vere za ublažavanje nadraženosti bradavica, tuširala dojke mlakom vodom, i jednostavno stisnula zube i trpjela.

Idemo dalje i nemamo namjeru stati

A sa 2,5 mjeseca jednostavno je zasjalo sunce! Bebe su počele prelijepo sisati, bol je postepeno nestajala, podoji su postali pjesma, i dalje učestali ali puno kraći. Bilo je fascinantno osvrnuti se i uvidjeti da kroz sve muke i boli, ja sam zapravo neprekinuto svo to vrijeme dojila svoje blizance! Osjećaj uspjeha je neopisiv. Bebe prekrasno napreduju i svaki mjesec dobivaju između 800 i 1000 grama na težini te ne dvojim niti trenutka da od mene dobivaju sve što im treba.

Blizance dojim pet mjeseci i moram reći da je doći dovde zaista bilo nalik usponu na Mont Everest. Danas vjerujem da je majkama koje doje ipak lakše, bez obzira na sve početne muke. Od njihova navršena 2 mjeseca, s bebama sam doma potpuno sama, bez ikakve pomoći baka ili dadilja. I vjerujem da bi mi da ne dojim bilo nemjerljivo teže. Kad god se unervoze ili ne mogu s njima na kraj, dojenje je moje „oružje“ koje ih uvijek umiri i poveže još dublje s mamom.

Jedna je činjenica neosporna, a to je da ne bih uspjela bez sustava pomoći kojim sam se okružila, u najvećoj mjeri mog supruga koji je čak mjesec i pol dana proveo doma s nama i na sebe preuzeo apsolutno svu logistiku dok je moj posao bio isključivo dojenje. Dragocjeni su bili savjeti prijateljica koje su uspješno dojile i bodrile me, pa čak i dolazile mi doma pomoći mi staviti bebe na dojku. Velika su mi podrška bile čak i one prijateljice koje iz različitih opravdanih razloga nisu uspjele dojiti. One su me gurale da izdržim govoreći mi da bi dale sve da su mogle dojiti svoju djecu.

Nikada neću zaboraviti riječi svoje prijateljice, također mame blizanaca koja mi je jednom prilikom rekla: „Budi zahvalna što imaš mlijeka, što dojiš svoju djecu, pa čak budi zahvalna i na toj boli“. I uistinu, danas sam zahvalna i na toj boli jer me osnažila, sve izazove koje donosi roditeljstvo iščekujem s nešto manje strepnje jer vjerujem da smo premostili jedan od najvećih izazova.

Niže navodim nekoliko brzinskih savjeta i iskustava koje sam putem stekla a za koje vjerujem da bi mogli pomoći mamama blizanaca:

  • Donesite odluku o dojenju: zvuči trivijalno, ali nije. Ako želite dojiti onda morate uistinu odlučiti da ćete poduzeti sve da uspijete. Kažete li sebi da ćete pokušati, pa vidjeti, vjerujte, prva prepreka će doći već za 3 dana s prvim skokom u razvoju kada ćete dojiti cijeli dan a bebe će i dalje plakati. Ako se ne oboružate znanjem, podrškom i odlučnošću pokolebat će vas vjerovanje da nemate mlijeka za hranjenje dvoje djece, što nije točno.
  • Grčevi: nažalost, grčevi se nesretno preklapaju s početkom dojenja i često dječji plač uzrokovan grčevima, kao i činjenica da stalno traže dojku, protumačimo kao plač gladi, što dovodi do sumnje da nemamo dovoljno mlijeka. A upravo u razdoblju grčeva moje bebe su najviše dobivale na kilaži, jer su se jako puno tješili na ciki. A kod grčeva pomaže koktel strpljenja, marame, dude, fena, nape, Novih Fosila, ljubavi, cice, nastavite niz…..
  • Dojenje u tandemu: Iako sam u najranijim počecima kombinirala svakako, vrlo brzo sam počela dojiti isključivo u tandemu jer je ušteda vremena golema. Kasnije kako bebe hvataju ritam, a ritam je s blizancima imperativ, upravo su tandemska hranjenja prvi koraci prema usvajanju paralelnih ritmova kada bebe u isto vrijeme jedu, spavaju, igraju se i idu u šetnje.
  • Jastuk za dojenje blizanaca: po preporuci prijateljice nabavila sam jastuk. Riječ je o velikom četvrtastom jastuku koji u cijelosti obujmi tijelo i koji je meni alfa i omega. Bebe su stabilne, čvrste, u savršenom položaju, a vaše ruke su slobodne za maženje ili čitanje ili o koliko puta ručanje iznad njihovih glava. Nabavila sam ga online. Vrijedi mi zlata!
  • Električna izdajalica: po mom mišljenju, ključan komad opreme. Kad god mi se učinilo da mi možda proizvodnja mlijeka šteka, uvela bih 2 do 3 izdajanja dnevno i kroz samo par dana uvidjela bih značajan napredak. Često stavljanje bebe na prsa i izdajanje zapravo su jedini „čarobni trikovi“ za povećanje količine mlijeka, nikakvi čajevi, kapi ili što već. Svaki put kada sam obrok zamijenila formulom ili izdojenim mlijekom uvijek sam se izdojila kako bi se održala proizvodnja mlijeka. Otkad su moje bebe navršile 3 mjeseca počele su spavati u komadu dulje periode noći, otprilike od 21h do 3 ili 4 ujutro, no ja i dalje svaku noć s budilicom ustajem u 1 iza ponoći kako bih izdojila, kako se ne bi smanjila proizvodnja mlijeka.
  • Grudnjak za izdajanje: ovo možda zvuči malo previše, ali meni super korisna stvar. Ruke su slobodne dok izdajate, možete na podu bebama zveckati i igrati se s njima, a ujedno i grudnjak nekako bolje stisne grudi pa uspijem izdojiti veće količine. Po meni vrijedi uložiti!
  • Šprica umjesto bočice: jedna od važnih stvari koje sam naučila i prije nego sam rodila bila je potencijalna opasnost koju bočica može donijeti vašem dojenju. Strahujući da se radi bočice ne odbiju od cice, od prvog dana što god smo malcima nadodali, uvijek smo koristili špricu. Sjećam se da sam nakon 5 tjedana pomislila kako su sad već procicali i da sebi pojednostavim počela sam koristiti bočicu. U roku od 10 dana bebe su počele stagnirati na težini a moje su se dojke upalile do te mjere da ruke nisam mogla pomaknuti. Od bočice su se navikli da brzo kaplje, pa bi na ciki odmah zaspali kad mlijeko prestane brzo curiti i tako bi popili samo prednje vodenasto mlijeko. Smjesta sam se vratila na špricu te i danas njome bebama dajemo izdojeno mlijeko.
  • Digitalna vaga da ili ne? Kratak odgovor NE, dulji odgovor možda…..da mi je vratiti suze koje sam prolila zbog nesretne vage. Vaga je za mene bila ogroman izvor stresa, stoput sam rekla da ću ju baciti kroz prozor i znam sigurno da one mame koje ju nisu koristile nisu upola histerizirale kao ja. Pretvorila sam se u „excel mamu“ koja broji grame, važe pelene i bodije, važe svaki drugi dan, plače cijele božje dane zbog dobivenih premalo grama, a zapravo mi je trebalo dugo, dugo vremena da shvatim kako su bebe živa bića koja ne napreduju linearno niti pojedu svaki dan isto. Opet s druge strane, da nisam u samom startu imala vagu i da nismo na vrijeme utvrdili da mi bebe nedovoljno često jedu možda bismo završili i u bolnici s mjesec dana radi pada na težini. Vaga mi je pomogla da na vrijeme uvidim da negdje zapinje te ili učestam podoje, ili počnem buditi bebe po danu ili po noći ako je trebalo, vršiti kompresije, više se izdajati, ili bilo što. Vaga može biti koristan alat ali zaista joj ne treba robovati jer će vas koštati živaca i živaca.
  • Pijte postnatalne suplemente: strašno je važno za vaše općenito stanje piti suplemente željeza i omege 3. To će vas držati da ne kolabirate.
  • Prodojeći pedijatar: teško je vjerovati da pedijatri nisu po definiciji prodojeći, ali eto nisu. Naprotiv. Prva pedijatrica koju smo odabrali po kriteriju blizine stanovanja, od prvog me trena zapravo odgovarala od dojenja, govoreći mi kako je dojiti blizance teško (zar je itko očekivao da će biti lako), kako mi se nema smisla mučiti, a kada smo na drugi sistematski došli puni ponosa 1000 grama teži (što je izvrsno), naišla sam na šokantne napade kako su dobili premalo, kako su mršavi i kako moram uvesti 4 obroka od po 150ml formule. Naravno da ju nisam poslušala i promijenila sam pedijatra istog trena. Često me rastuži kada pomislim koliko se majki tako obeshrabri od dojenja, i to baš od strane liječnika u koje imamo nekakvo povjerenje. Naša nova pedijatrica svaki put nas pohvali što i dalje dojimo, i to mi je izuzetno važno.
  • Educirajte svoje ukućane: kao što sam već napomenula, dojenje je za prvorotke ogromna odgovornost i sasvim nova uloga u kojoj je potrebno vremena da se snađemo. Demotivirajuće riječi su izrazito štetne za ionako krhko samopouzdanje prvi put mama. Objasnite svojim ukućanima da vas čak i dobronamjerne izjave mogu itekako pokolebati, a posebice one tipa „oni su gladni!“, „možda tvoje mlijeko nije dovoljno masno“ , „a da im daš ipak formulu“, „zašto oni tako dugo cicaju, pa moji su bili15 minuta na lijevoj i 15 na desnoj i to je bilo to“! Zapamtite, gotovo niti jedan primjer dojenja jednog djeteta a posebno ne s djeteta rođenog s 4kg ne može se primijeniti na blizance. Općenito ne postoje dvije jednake bebe, majčin instinkt je nepogrešiv i samo vi znate najbolje!
  • Važnost savjetnice za dojenje: zaključila bih s najvažnijim savjetom. Znam previše mama koje su se suočile zaista s velikim preprekama, boli, ali nisu potražile pomoć što je dovelo u konačnici do odustajanja koje je sigurna sam za njih bilo tužno. Savjetnice za dojenje imaju ogromno znanje kojim će vam pomoći riješiti stvarne probleme, ali i odagnati stotine sumnji koje će vas opsjedati (jesu li gladni, zašto plaču nakon 2 sata na cici, zašto puno spavaju, zašto malo spavaju). Dojiti blizance zahtjevno je i fizički i psihički, i meni je osoba koja mi je znala odagnati strah jednim pozivom bila izuzetno važna. Potražite stručnu podršku!

Svim budućim mamama blizanaca koje bi željele dojiti želim puno snage, strpljenja i vjere u sebe. Uspjet ćete i bit ćete carice!

mama blizanaca iz Zagreba 🙂

Ovaj tekst je deo serijala o ličnim iskustvima žena koje su rodile blizance i manje ili više uspešno ih dojile. Na uspeh dojenja uticalo je mnogo faktora. Neki od njih mogu da se spreče, prevaziđu, izbegnu. Nadam se da će ovaj serijal pomoći da se bolje razume dojenje blizanaca.

2 thoughts on “Dojenje blizanaca – najteži poduhvat u životu, ali je vredelo

  • 11/08/2017 at 19:49
    Permalink

    Samo jedno preogromno BRAVO za ovu mamu!!!

    Reply
  • 12/08/2017 at 09:23
    Permalink

    Bravo bravo bravo!!! Ja trenutno dojim drugo dijete i imali smo isti problem spavanja po 5 sati na pocetku. Beba je izgubila jos 100g ali uz pomoc patronazne sestre i divne Tereze pocela je napredovati. Bol je trajao oko mjesec (ne mogu ni da zamislim tek ova 2,5). Sve se to zaboravi kad dobijemo osmijeh od nasih malih andjela.

    Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *