Evo i mi malo da podijelimo svoju priču i ona počinje ovako:
 
Dana 12.12.2012 sam se rodio i to prije termina tezak 3.800, dug 57 cm. Nakon dva dana dolazimo doma jer je mali se napatio prilikom poroda.
 
Sedmicu dana poslije mali nije dobro što naš pedijatar upućuje na kliniku hitno, ostavljaju na klinici mene i malog. Smjestili smo se u sobu ja onako sva uplakana sjedim na krevetu i gledam to neduzno biće i bespomoćno i molim Boga da bude sve u redu.
 
Tu noc nisam oka sklopila pratim svaki njegov pokret, udisaj izdisaj… Dolazi glavna doktorka nakon njegovih obavljenih pretraga, i gleda me onako prodorno nesmecem oči i pitam je šta je sa mojom bebom. Krene sa pričom da je moja beba u kritičnom stanju, dijagnoza je SEPSA. Izgubeljno sam pala nasred sobe plakala ko luda , tješi me da će sve bit u redu da je to jaka beba da će se izvući.
 
Nakon sedmice dana primljene terapije i dojenja osjeća se bolje,i poenta je sva u tome da više ne dužim nakon dva mjeseca kontrole moj mali je se izvukao zahvaljujuci dojenju što i sama doktorka potvrđuje da sam ga jedino sa tim izvukla.
 
Moj mali vise nema nikakvih problema.

Autor:  Nermina Tubić, član grupe za podršku dojenju na FB

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.