Priča o dojenju 67 – rascep usne i dojenje

Sve počinje buđenjem nakon carskog reza, doktor mi govori:

– Mama rodili ste predivnu curicu, apgar 10/10, curica teška 3200g, 51 cm…ali rođena je s rascjepom usne… odnjeli smo je na pedijatriju, kad budete mogli ustat otići ćete do nje.“ – i ostavi me samu u mislima… Nakon nekog vremena dođe mi medicinska  sestra isto kaže, donese mi mobitel i nadoda da je pedijatrija u drugoj zgradi.

Hm… čula sam  za rascjep usnice ili kako to drugačije zovu zečija usna i krenila istraživati na mobitelu, vidila sam svašta, ali me tješilo rekli su blaži oblik i da je zahvatilo samo usnicu i desni malo. Zatim su me odveli u sobu sa drugim mamama i bebama.  Jedina ja bez bebe, niti znam kako izgleda, niti jel plače, samo znam da mi fali. Navečer sam dobila njenu sliku i to je bio moj prvi kontakt s njom. Rascjep nisam ni vidila, bila mi je predivna i moja.

Moje dizanje iz kreveta trajalo je 3 dana jer je bilo nekih sad nebitnih komplikacija tako da sam je vidila tek tad, čim sam je vidila zaljubila sam se. Tu večer se pojavio kolostrum, sva sretna počela sam izdajati, dotad je moja mrvica nažalost spletom okolnosti bila na AD mlijeku. Izdajala sam po 10 bočica dnevno i nosila na pedijatriju, mogla sam nahranit cijelo rodilište. 

Glavna pedijatrica svaki put kad bi me vidjela došla bi do mene i govorila mi da moram dojit ili bar pokušat i rekla sam si uspjet ću ma koliko muke trebalo i tako je i bilo.

Sedmi dan došli smo doma, sve novo, ne znam ništa… Hvala mojoj mami koja se u početku svaki put kad bi se Luna probudila, bila bi uz mene i pomagala mi.

rascep usne

I uspjele smo, nakon male muke, počela je, jede sa iste strane i jednu i drugu dojku jer je jedino tako mogla sisati jer  bi jedino  tako stvorila vakuum i mogla povući, ja sam se prilagodila.

Sa točno 4 mjeseca joj je zakazana operacija, dotad je bilo i ragada i par puta pitanja odustajanja jer bi bila na dojci svakih 20 do 30 minuta po danu jer bi se nagutavala zraka pa bi bila gladna stalno,  u 4 mjeseca smo dvaput  izašle u šetnju, jedva.  Noć bi dosta puta i prespavala cijelu gdje sam ja punila baterije. Kad bi došlo pitanje odustajanja zbog boli dojki radi učestalog dojenja , umora i ružno reći zasićenja jer 24/7 si u kući, ne vidjeh ni sunca ni mjeseca Luna bi me iznenadila nečim, tipa počela je sisat sa obe strane jer je bila veća i čvršća, vidno je bilo koliko i ona uživa u novom položaju, u tom trenu zaboravila bih na odustajanje i bila bih ljuta što sam uopće pomislila na to, a kad bih i pomislila neki unutarnji glas bi mi rekao ali činiš sve najbolje trenutno za nju i ne odustaj, ti to možeš! To me držalo cijelo vrijeme.

I tako je došao dan operacije, ta prva 2 dana se ne volim ni prisjećati. Ne može sisati, boli je, meni zbog stresa povuklo se mlijeko, pokušavala bih izdajati, ali ništa. I onda je Luna unatoč boli bila toliko gladna da je povukla i krenila jesti kao da prvi put u životu jede. Nitko sretniji tad od mene nije bio,  moja Luna prvi put normalno sisa. Tu smo okrenili novi list. Luna je jedna od rijetkih koji nakon takve operacije antibiotik nisu primile upravo radi majčinog mlijeka i jedna od rijetkih koja nakon operacije vidno u par dana dobila na kilaži. J

10ak dana nakon operacije pojavile su se nove muke, končići u ustima… Uz plač sam je dojila, ali nisam joj to mogla uskratit jer ona napokon jede kako treba.  Kombinirala sam izdajanje i dojenje, ali bilo je isto, iziritirane dojke i bol. Končići su ispali nakon mjesec dva i otad sve naše muke su prošle. Ona mrvica iz bolnice više nije mrvica, sad ima 9 mjeseci  i 10kg i sad nije bitna poza, ni mjesto ni vrijeme bitno je samo  da je mamina cica ustima, to joj je još uvijek najdraža igračka i hrana i nadam se da ćemo još dugo dijeliti taj osjećaj. 

Jako vesela, zdrava, sretna beba Luna i mama.  

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: