“Moli. Molitva majke se ne odbija. I sačuvaj mlijeko.” – Moja priča o dojenju blizanaca

Evo naša priča o izdajanju za blizance.

Ne znam je li vam se uopšte uklapa u koncept, ne morate ni objaviti, meni je bilo jako healing i samo pisanje priče.

Hvala Vam za sve što radite za dojilje i bebe! Naša priča počinje potpuno pogrešno. Umjesto sretnog porođaja, naša priča počela je pucanjem vodenjaka i hitnim carskim rezom u sedmom mjesecu trudnoće. Umjesto na moja prsa, moji palčići rođeni sa 1500 i 1300g, stavljeni su u inkubator i priključeni na respirator koji im je omogućavao da dišu.

Već prvu noć, samo nekoliko sati iza porođaja, tražila sam da ih vidim. Nisu mi dozvolili.

Ležali smo moji palčići i ja na istom odjelu, samo stotinjak metara jedni od drugih, a kao svjetlosne godine da nas dijele. Drugi dan sam već plakala i molila da me odvedu do njih. Jedan od ljekara se sažalio, došao po mene i odveo me do prostorije sa inkubatorima.

Taj naš prvi susret do danas ostaje ugraviran u moje srce kao najteži trenutak u mom životu. Stajala sam između 2 inkubatora, gledajući taj neprirodni ritam disanja koji su uzrokovale mašine koje su držale moju djecu na životu, i osjećala se tako bespomoćna, tako malena ispod ovog velikog neba, tako nemoćna da im pomognem, pitajući se hoće li preživjeti noć. I tada mi je taj doktor stavio ruku na rame, kao da zna šta razmišljam, i rekao: „Moli. Molitva majke se ne odbija. I sačuvaj mlijeko. Jedan mililitar je njima vrijedniji od svog zlata svijeta.“ I tako počinje naša priča o izdajanju.

Prvi dodir majke i njenih beba – Moja podrška dojenju

Prvu, ručnu izdajalicu sam dobila dok sam još bila u bolnici, od prijateljice. Prvog sina sam dojila, i sa izdajanjem do tada nisam imala nikakvog iskustva osim što sam, poprilično neuspješno, u nekoliko navrata pokušala da izdojim malo mlijeka kad bih ga ostavljala sa mojom mamom. Ali ovaj put nisam imala izbora, izdajanje je bilo jedina opcija.

U tim prvim danima, nevješto sam pokušavala i uspijevala izdojiti po nekoliko mililitara kolostruma. Moji blizanci su tada bili hranjeni na sondu, i dobivali su samo po 1-2ml po obroku, a ja sam bila presretna što barem toliko mogu da učinim za njih.

Nakon što su me otpustili iz bolnice a njih zadržali na intenzivnoj njezi, vratio mi se taj ogromni osjećaj bespomoćnosti, čak i krivnje, jer ja sam došla kući a njih ostavila strancima da se brinu za njih. To me je dodatno motivisalo da nastavim izdajati. I tako sam izdajala, i izdajala, i izdajala. Iz dana u dan, iz noći u noć, svaki dan sam izdajala po 6 do 8 sati, svaki dan išla u bolnicu da ih vidim na 5 minuta koliko su nam dozvoljavali, svaki dan 6 puta dnevno su moj muž i tata nosili moje mlijeko u bolnicu za blizance.

Svaki dan bi nam saopštili po jednu lošu dijagnozu – sepsa, meningitis, pneumotoraks, svaki dan bi nas obavijestili da su morali raditi još jednu lumbalnu punkciju ili uključiti još jedan jak antibiotik.

A ja sam nakon toga opet išla kući i izdajala, jer ništa drugo nisam mogla.

Jedne noći, kad sam ustala da izdajam, toliko su me boljeli prsti i ligamenti desne ruke da sam jednostavno briznula u plač. Moj muž je tad ustao, i bez ijedne izgovorene riječi uzeo pumpicu u ruke i nastavio gdje sam ja stala. I iz dana u dan, mog mlijeka je bilo sve više i više.

Kad su moji mali dječak i djevojčica, nakon 33 dana u inkubatoru, konačno došli kući, dočekala ih je zaliha od preko 20 litara zamrznutog mlijeka. Još uvijek malehni, 1700 i 1400g, i dalje su bili nejaki da doje, umarali bi se nakon 2 minute i zaspali, i nakon toliko vremena hranjenja na flasicu izgledalo je kao da jednostavno ne znaju kako da doje. Mjesec dana smo pokušavali svi: ja, suprug, patronažna koja nam je pomogla sa dojenjem prvog sina, savjetnice… ali nije išlo.

Ja sam bila isfrustrirana konstantnim pokušajima da dojim, izdajanjem između podoja, hranjenjem poslije podoja na kašikicu, suzama starijeg sina koji je htio samo 5 minuta sa mamom. I tako sam odlučila da nastavim isključivo izdajati. Moj dobar prijatelj mi je poslao duplu električnu izdajalicu, i sa njom je sve krenulo na bolje. Mogla sam brže izdojiti, količina mlijeka se znatno povećala i imala sam sasvim dovoljno za oboje, mogla sam izdajati bez upotrebe ruku pa sam to vrijeme izdajanja koristila da se igram i pričam sa starijim sinom, koji je tada imao samo 3 godine. Ta izdajanja su postala naše najdragocjenije vrijeme provedeno zajedno, kada smo se družili samo on i ja.

Vremenom su blizanci narasli, a ja sam sa izdajanjem završila nakon 17 mjeseci, tokom kojih oni skoro da i nisu okusili AD. Voljela bih da smo mogli direktno dojiti i da sam i sa njima mogla osjetiti tu prisnost dojenja kao sa prvim sinom, ali sam ponosna na sve nas koji smo učinili sve da oni dobiju ono najbolje – na muža koji je neumorno prao i sterilisao izdajalicu i flašice, na mog tatu koji je nosio mlijeko u bolnicu u cik zore kroz duboki snijeg, na mamu koja je često hranila bebe, na svekrvu koja je kuhala ručak za ručkom, na cijelu porodicu koja je izvodila starijeg sina u šetnje i na izlete, na kraju i na sebe jer se nisam predala kad je bilo najteže.

Dojenje je nezamjenjivo i neponovljivo, ali izdajanje je satkano od puste žrtve i ljubavi!

A.S.

Ovaj tekst je deo serijala o ličnim iskustvima žena koje su rodile blizance i manje ili više uspešno ih dojile. Na uspeh dojenja uticalo je mnogo faktora. Neki od njih mogu da se spreče, prevaziđu, izbegnu. Nadam se da će ovaj serijal pomoći da se bolje razume dojenje blizanaca.

One thought on ““Moli. Molitva majke se ne odbija. I sačuvaj mlijeko.” – Moja priča o dojenju blizanaca

  • 16/09/2017 at 00:32
    Permalink

    Bravo!!! Imam iskustvo sa izdajanjem, samo ti mogu reci – bravo! 💕

    Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *