Draga Tereza,

gledajući svakodnevno divne fotografije koje objavljujete, željela sam Vam se zahvaliti. Prije devet godina sam rodila dječaka, spontano i nepripremljeno sam odlučila da ga ću ga hraniti svojim mlijekom. Rekoh, to je prirodno, znaću ja to, kakve tu ima filozofije..

Međutim, bilo je ragada, plača, nismo se znali namjestiti pravilno za podoj. Ja sam bila nesigurna, savjeti su stizali sa svih strana:

• nemaš dovoljno mlijeka,
• ti si sitna i mala, on je velika beba,
• vidiš da non stop hoće da sisa – to je znak da ti je mlijeko slabo i da je gladan..
• Daj djetetu flašicu da se najede..

Naravno, svi su željeli pomoći. A opet, ništa lakše nego mladu majku poljuljati, a ništa teže za nju nego nametnuti joj osjećaj da joj dijete gladuje, a ona ne želi da mu uključi dohranu jer se drži nekih svojih principa.

foto: privatna arhiva

Tad sam Vam se nekad javila na fejsbuk stranici, objasnili ste mi šta znači skok u razvoju, zašto je dojenje na zahtjev najbolje i kako se čestim podojima usklađuje ponuda i potražnja. Od tog dana, slušajući savjete, sve nam je krenulo. Beba je napredovala odlično i sad je to jedan devetogodišnjak sa polupraznim medicinskim kartonom i odlikaš u školi. Sigurna sam da majčino mlijeko i ljubav koju smo tada izmijenjivali ima veze s tim.

Naime, prije 3 mjeseca rodila sam još jednog dječaka, ali ovaj put mi znamo svoje. I ovaj put su priče iste, uz dodatak toga da sam sada starija (lele, majko) i da mu sigurno nije dovoljno mlijeka.

Naravno, zahvaljujući Vama i sada tekstovima koje sam iščitala na SuperBebi, mi idemo svojim putem.

Da nije bilo vas, mi sigurno ne bismo istrajali, zato Vam hvala.

Zaključak: dojenje je najbolje za mamu i bebu. Ako imate ikakve sumnje, prepustite se u ruke naše Tereze i njene školice.

BV