Prijateljica mi je proslijedila ovaj tekst i apsolutno je fantastičan. Tekst je opširan ali ako tražiš malo inspiracije za dojenje, onda je ovo za tebe!
Kako bi izgledalo dojenje tamo gdje ga svi podržavaju? Otkriva za vas Kanađanka koja živi u Mongoliji.
U Mongoliji postoji često citirana izreka da su najbolji rvači dojeni najmanje šest godina – ozbiljna podrška u državi u kojoj je rvanje nacionalni sport. Preselila sam se u Mongoliju kada je moje najmlađe djete imalo četiri mjeseca i živjela sam tamo do njegovih napunjenih tri godine.
Odgajanje mog sina u tim ranim godinama u zemlji gdje je stav ka dojenju toliko dramatično drugačiji, od preovlađujućih normi u sjevernoj Americi, mi je otvorilo oči za jednu potpuno drugačiju viziju kako bi sve to trebalo da izgleda. Ne samo da se u Mongoliji doji duže, oni to rade sa tako mnogo entuzijazma i sa manje inhibicija od bilo koga koga sam do sada srela. U Mongoliji majčino mlijeko nije samo za bebe, ono se ne koristi samo kao hrana, i sigurno nije nešto što se skriva. Od njega je stvoren Džingis Kan.
Kao i većina prvorotki ni ja nisam mnogo razmišljala o dojenju prije rođenja djeteta. Ali samo par minuta nakon što se moj sin Calum rodio, počeo je sa sisanjem i u narednih 4 godine je bio prilično odlučan da ne prestaje. Imala sam dosta sreće sa dojenjem – nikada nisam imala ranice na bradavicama, retko kada sam osjećala prepunjenost dojki. Sa psihičke strane ništa nije bilo tako jednostavno. Bez obzira koliko sam voljela svoje djete i njegovala tu povezanost koju nam je dojenje pružalo, u pojedinim momentima je bilo teško. Bila sam u potpunosti nepripremljena za količinu ljubavi koju ću osjećati prema njemu kao i za količinu njegove potrebe prema meni, samo meni – za mojim mlijekom. “Nemoj da mu budeš cucla” upozorila me babica u Kanadi svega nekoliko dana nakon što se Calum rodio, jer je sisao satima nakon rođenja. Prolazila sam kroz sve moguće razloge za plakanje – gasovi? Mokar je? Nema dovoljno stimulacije? Previše stimulacije? – i uglavnom bi završila sa dojenjem. Pitala sam se da li radim ispravno.
Onda sam se iz Kanade preselila u Mongoliju gdje je moj suprug radio na proučavanju živorta divljih životinja. Tamo su bebe konstantno umotane u više slojeva debelih dekica, uvezane kao poštanski paketi za koje želite biti sigurni da se neće razmotati u putu. Kada se paketić promeškolji odmah dobija dojku. Bebe se ne presvlače često i ne podižu da podrignu. Nema čak ni rukica u koje će se staviti zvečka. Definitivno nema okretanja na stomak. Bebe ostaju zamotane minimum tri mjeseca i svaki put kada ispuste bilo kakav zvuk dobiju podoj.
[wp_ad_camp_1]
Interesantno. Sa tri mjeseca bebe u Kanadi su već socijalizovane, čak idu i na plivanje. Neke uče da se “same smire”. Pretpostavljala sam da postoji mnogo razloga za bebin plač i da je moj posao da ih prepoznam i da bebu utješim na odgovarajući način. Ali za bebe u Mongoliji, bez obzira koji je razlog za plač, rješenje je uvijek isto, podoj. Smjestila sam se na sopstvenu zadnjicu i pratila njihov primjer.
DOJKA U PUNOM POGONU NA ULICI
U Kanadi određena doza misterije još uvijek obavija dojenje. jednostavno nismo još uvijek naviknuti na dojenje. Podoji se odigravaju u kući, u bebi grupama, povremeno u kafeima – sporadično ćete ga vidjeti na javnom mjestu, a svakako se ne sjećamo sopstvenog dojenja. Ova privatna aktivnost između majke i djeteta dočekuje se tiho i uljudno skrećući pogled, posmatra se gotovo na isti način kao i javno pokazivanje intimnosti između parova: ne kao tabu, ali se pomalo neugodno i pristojno ignoriše. A kada tiho anđeosko novorođenče malo poraste i postane aktivno djete koje želi da pokaže svijetu šta odlično zna da radi, pa tada se te oči malo brže okrenu najčešće ispod namrštenih obrva.
U Mongoliji, umjesto da me usmjere u “kutak za dojenje”, dojenje me je postavilo na glavnu centralnu binu. Njihova univerzalna praksa da doje svuda, bilo kada u bliskom okruženju u kom žive, značilo je da su svi jako dobro upoznati sa prizorom dojke koja radi punom parom. Bili su zadovoljni što se ponašam kao i oni (jer je taj način, naravno, ispravan način).
Kada sam dojila u parku, bake bi me častile sa pričama o desetinama djece koje su othranile. Kada bi dojila na zadnjem sjedištu taksija, vozač bi mi u retrovizoru pokazao podignut palac na gore i uvjeravao me da će Calum odrasti u odličnog rvača. Kada bi prolazila kroz pijacu dojeći svog sina na rukama, prodavači su pravili na svojim tezgama mjesto za mene i ohrabrivali ga da sisa. Umjesto da okreću pogled na stranu ljudi su prilazili naginjali se i ljubili Caluma u obraz. Ukoliko bi kao reakciju na tu pažnju Calum pustio dojku prskalo bi na sve strane. Niko nije buljio, niko nije okretao glavu – samo bi se nasmijali i obrisali mlijeko sa svojih noseva.
[wp_ad_camp_1]
Od Calumovog trećeg mjeseca pa sve do trećeg rođendana, gdje god sam išla, čula sam samo jednu stvar iznova i iznova: “Dojenje je najbolje za tvoju bebu, najbolje za tebe.” Konstantno odobravanje je dovelo do toga da sam osjećala da radim nešto važno što je značilo svima – baš kakav bi javni aplauz svaka majka poželjela.
TAJNO ORUŽJE LIJENE MAJKE
Do Calumove druge godine u potpunosti sam shvatila koliko dojenje može da bude korisno. Ništa tako lako ne uspava djete, olakšava dosadu za vrijeme dugih putovanja kolima ili smiruje nadolazeću oluju kao što to radi mamino toplo mlijeko. Ono je najbolje oružje svake lijene majke i kako mi se činilo do sada sam ga iskoristila maksimalno. Ali Mongoli su ga podigli na još veći nivo.
U toku Mongolskih zima dosta vremena sam provodila u šatoru moje prijateljice Tsetsgee, sklanjajući se od spoljašnje oštre hladnoće. Za mene je bilo pravo otkriće porediti naše različite roditeljske tehnike. Kad god bi između naše dvogodišnje djece došlo do čarke oko neke od igračaka, moja prva reakcija, kako bi se smirili, bi bila odvlačenje Calumove pažnje drugom igračkom uz objašnjavanje principa dijeljenja. Ali to je oduzimalo dosta vremena i bilo efikasno u 50 posto slučajeva. U drugim momentima Calum bi bio jako tvrdoglav, ne bi popuštao i sve bi eskaliralo do tačke ključanja, tada bi ga podigla u svoje naručje i podojila.
Tsetsgee je imala drugačiji pristup. Na prve zvuke neslaganja ona bi podigla majicu, sa entuzijazmom zanjihala svojim dojkama, pozivajući svoje djete: “Dođi ovamo bebo, vidi što mama ima za tebe!” Njen sin bi podigao pogled, ustremio svoj pogled sa igračaka ka dojkama i dogegao se do njih.
Stopa uspjeha? 100 posto.
Da ne dužim, prihvatila sam istu strategiju. I eto nas, dvije majke mašu sa dojkama kao takmičarski nastrojene striptizete pokušavajući da namame klijenta. Ako bi babe i đedovi bili tu i oni bi se priključili ovom činu. Jadna djeca ne bi znala gdje da gledaju – u umirujuću punoću dojki svojih majki, babine uvele palačinke koje pokazuju koliko su samo iskustva imale ili u čudne mesnate grudi svog đeda koji ih je stiskao. Pokušavam svom snagom da zamislim sličnu scenu na sastanku La leće lige.
KADA HODAJU I PRIČAJU…. I POLAŽU ISPITE?
Na času pripreme za porođaj u malenom gradu u Kanadi, gdje je Calum rođen, sa dojenjem smo se upoznali gledajući video snimke na kojima smo mogli da vidimo sportski građenu mamu iz Švedske koja doji svoje djete dok je na skijanju. Komentari su prošli grupom: “Naravno, dobro je za bebe, ali kada krenu da hodaju i pričaju…?” To je bio manje više zajednički zaključak. Zadržala sam svoje mišljenje.
Bio je red na mene da se zaprepastim kada mi je jedna od mojih novih prijateljica iz Mongolije rekla da je sisala do svoje devete godine. Bila sam toliko šokirana da sam sve to shvatila kao šalu. Kada uzmem u obzir da je moj sin prestao sa dojenjem sa svojih 4 godine mogu reći da me sada malo sramota svoje nevjerice. Iako je dojenje sa devet godina prilično van standarda, čak i za Mongoliju, u stvari nije ništa neuobičajeno.
Nije bilo lako voditi sa Mongolcima razgovor na temu koncepta samostalnog prekidanja dojenja, zbog jezičke barijere, ali dojenje “do termina” je predstavljalo normu. Nikada nisam srela nekoga ko je dojio u tandemu, što me iznenađuje, ali pošto su razmaci između trudnoća dosta dugački, većina djece bi prestajala sa dojenjem između druge i četvrte godine.
U 2015. Godini, prema podacima UNICEF-a, 82 posto djece u Mongoliji uzrasta 12-15 mjeseci i 65 posto djece uzrasta 20-23 mjeseca, je i dalje sisalo. Poslednje dojeno djete bi jednostavno nastavljalo da sisa, otud i dojenje u trajanju od 9 godina – i ako je vjerovanje Mongolaca tačno, eto još jednog dobrog rvača.
Kao trogodišnji dječak Calum je i dalje sisao sa entuzijazmom novorođenčeta i ja sam se pitala kako bi prestanak dojenja izgledao, interesovalo me šta je to podsticalo Mongolsku djecu da prestanu sa podojima. Neke majke su rekle da bi djete jednostavno izgubilo interesovanje. Druge su rekle da je pritisak vršnjaka bio presudan. (Čula sam Mongolske tinejdžere kako prozivaju jedni druge riječima “Hoćeš maminu sisu!” na isto način kako se u Kanadi kaže “Crybaby!”) Sve češće radne obaveze prisilno utiču na prestanak dojenja ranije nego što bi do njega došlo; djeca sve češće provode ljeta na selu dok majka ostaje u gradu radi posla i zbog te duže razdvojenosti mlijeko prestane da se stvara. Moja drugarica Buana, sada 20 godina, mi je ispričala o svojoj zlatnoj medalji u dojenju: “Odrasla sam u šatoru u prirodi. Moja majka me uvijek podsticala da pijem, da je to dobro za mene. Mislila sam da to radi svaki devetogodišnjak. Kada sam krenula u školu prestala sam.” Pogledala me sa vragolastim osmijehom u svojim očima. “I dalje volim da ga ponekad popijem.”
DODAJ MI MLIJEKO, MOLIM TE
Za mene prestanak dojenja je bilo nešto definitivno, konačno. Uvijek sam očekivala da će se, u nekom momentu, podoji prorijediti dok ne prestanem. Mlijeko će prestati da se stvara, i to će biti to. Bar je zatvoren.
U Mongoliji se to ne radi tako. Razgovarajući o dojenju sa mojom prijateljicom Naraaom, kada je njena ćerka, koja je tada imala šest godina, prestala sa sisanjem. “Kada je imala 4 godine” odgovorila mi je “Bila sam tužna ali nije htjela više da sisa.” Onda mi je Naraa ispričala da je, prije nedjelju dana, kada se njena ćerka vratila sa sela iz posjete babi i đedu, tražila da sisa, Naraa joj je dozvolila. “Izgleda da sam joj jako nedostajala” rekla mi je “i bilo je fino. Naravno nisam više imala mlijeka, ali njoj to nije smetalo.”
Ali ako prestanak dojenja znači nikada više ne piti majčino mlijeko, onda u Mongoliji nikada ne prestaju sa dojenjem – a evo detalja koji me najviše iznenadio o dojenju u Mongoliji. Ako su ženi dojke prepunjene, a beba joj nije pri ruci, ona će jednostavno potražiti i pitati nekog od članova porodice, bilo kog uzrasta ili pola, da li želi da izvuče mlijeko. Često bi žena izdojila zdjelicu mlijeka kao poslasticu za svog muža, ili ostavila nešto mlijeka u frižideru za onoga ko ga želi da se posluži sa njim.
Svi smo mi probali svoje mlijeko, dali malo svom partneru da proba, možda ga probali sa kafom – zar nismo? – mislim da ga nismo baš koristili često. Ali svi Mongolci sa kojima sam razgovarala su mi rekli da im se to mlijeko sviđa. Vrijednost ovog mlijeka se toliko slavi, čvrsto je isprepleteno sa njihovom kulturom, tako da se i ne smatra nečim što je samo za bebe. Mlijeko se često koristi u medicini, daje se starima kao lijek za sve, koristi se za infekcije oka, kao i da se beonjača oka učini svijetlijom i da se produbi braon boja irisa oka.
Ali uglavnom, mislim, da ga piju jer im se sviđa ukus. Jedna “zapadna” moja prijateljica je izdajala na poslu i ostavila je flašicu sa mlijekom u frižideru i zatekla je na pola praznom. To joj je bilo smiješno. “Samo u Mongoliji bi posumnjala da je neko od mojih kolega popio pola mog izdojenog mlijeka!”
Život u drugoj kulturi te nekako uvijek natjera da razmišljaš o svojoj. Ne znam kako bi izgledalo dojenje mog sina, u njegovim ranim godinama, u Kanadi. Lavina podrške koju sam dobijala u Mongoliji i njihovo svesrdno prihvatanje javnog dojenja me jednostavno oduševljavalo i dalo mi priliku da podižem svoje djete na način koji mi je bio najprirodniji. No, uz sve male razlike u našim normama dojenja, detaljima o tome koliko dugo i koliko često, na kraju sam osjetila da postoji veća podjela u našim roditeljskim stilovima.
U Sjevernoj Americi vrednujemo samostalnost koju ispoljavamo kroz sve što radimo. Svi razgovori se svode na to šta koja beba jede sada, i na koliko podoja se svela. Čak i ako vi ne postavljate ta pitanja, nekako se tema sama nametne. U današnje vrijeme toliko je stvari koje su dizajnirane za bebe da se same zabavljaju tako da bebi sve manje trebate, tako da je poruka sasvim jasna. Ali u Mongoliji se dojenje ne poistovjećuje s samostalošću, a odvikavanje nije krajnji cilj. Oni znaju da će djete porasti – u stvari prosečno Mongolsko djete starosti pet godina je mnogo samostalnije od svog zapadnog vršnjaka, dojenog ili ne. Nema potrebe da se žuri sa prestankom dojenja.
Najvjerovatnije najvrednija stvar u odgajanju mog sina u Mongoliji je to što sam shvatila da postoji milion različitih načina da se ono uradi i da mogu da izaberem bilo koji od njih. Kroz dojenačku karijeru mog sina mučila sam se sa dosta problema, uzimala sam i odbacivala mnoge ideje i prakse, kako bi pronašla svoj stil. Drago mi je što sam izabrala da dojim Caluma koliko sam ga dojila – ispalo je da je to 4 godine. Mislim da je dojenje bila najbolja stvar za njega i da će imatu dugoročan uticaj na njegovu ličnost i na naš odnos. I kada bude osvojio tu Olimpijsku medalju u rvanju očekivaću da se meni zahvali.
Zabelješka
1. UNICEF Childinfo, “Monitoring the Situation of Children and Women: Infant and Young Child Feeding (2000-2007)” (January 2009): www.childinfo.orglbreastfeeding_countrydata.php
Ruth Kamnitzer je živjela u tradicionalnom šatoru u Mongoliji pune tri godine dok je njen suprug Steve vodio istraživanje života divljih životinja na Pallas cat u centralnoj Aziji. Magistrirala je na području očuvanja biološke raznolikosti, a trenutno živi u Bristolu u Velikoj Britaniji sa Steveom i Calumom (4)
Napisala: Sara Scharnitzky
December 18 2009
izvor: momzelle.com
prevela: Tereza Kiš
Potrebna Vam je pomoć savetnice? Kliknite za više informacija