Što vi možete učiniti za bebu
Kao roditelj osjećat ćete se jako bespomoćno i nećete znati kako da svu svoju ljubav ispravno predate svojoj «mrvici». Činite se sami sebi beskorisnim u roditeljskoj ulozi jer je vaša beba okružena aparatima i čini vam se nedodirljiva. Bojite se da ćete napraviti krivi potez i nešto još dodatno pogoršati. Nemojte se bojati, nedonoščad su veoma otporna i izdržljiva. Ono što beba od vas treba je vaša prisutnost i vaš dodir. Nemojte se ustručavati tražiti da vam je čim prije dadnu u ruke da je pomazite, ljuljuškate, pjevušite, da je stisnete uz svoje srce tako da prepozna njegove otkucaje. Nema veze na koliko je aparata prikopčana – bebi trebate vi, vaš nježni dodir po goloj koži koji će stimulirati njene neurone. Ti prvi dodiri su vrlo važni za budući razvoj djeteta. Na kraju krajeva, okružen je sterilnom bjelinom i jedini zvuci koje čuje su zvuci aparata koji ga održavaju na životu.
Stručni naziv za takav dodir je «Klokanica» (Kangaroo Care) ili «koža-na-kožu» (skin-to-skin). Razvio ga je 1983. dr. Niles Bergman za smanjenje visoke stope smrtnosti nedonoščadi. Kod nedonoščadi čije su majke to primjenjivale svaki dan smanjila se smrtnost sa 70% na 30%. Postupak: sestre stavljaju bebu obučenu samo u pelenu i s kapicom na glavi na majčina prsa, te je prekriju plahtom da ne gubi toplinu. Bebi nije hladno jer dobiva toplinu od vas. Glavica joj treba biti bočno položena na vaše srce tako da sluša njegove otkucaje. Nježno je jednom rukom obujmite oko glavice i vrata, a drugom je pridržavajte u predjelu guze. Tako je držite 10 minuta. Jedini preduvjet je da je bebino stanje stabilno. Respirator i ostale cjevčice ne smetaju. Nije bitno koji od roditelja to radi, jednako je efikasno ako ga rade i majka i otac. Ispočetka ćete biti preplašeni, ali kada osjetite njegovu toplinu, to malo tjelešce na vašoj koži… Više vam ga nitko ne može oduzeti, vaš je zauvijek. Veoma brzo ćete steći rutinu i staloženo ćete ljuljuškati (veoma polagano) svoju bebicu i tiho joj pričati ili pjevušiti. Vi i vaša beba ZAJEDNO. Konačno ćete se osjetiti kao roditelj, a to je jednako važno i za vaš duševni mir. Naravno da nećete od prve na bebi primijeniti sve stimulacije (ljuljanje, pjevanje, pričanje, glađenje, prejaka mimika vašeg lica) – bilo bi joj to previše; znači, postepeno ćete uvoditi jednu po jednu stimulaciju. Najbolji pokazatelj postupate li ispravno je vaša beba – ako počne plakati ili ako monitori počnu pokazivati lošu fizikalnu reakciju na vaš postupak, znači da je stimulacija bila prejakog intenziteta. Nemojte odustati od daljnjeg držanja, samo smanjite stimulaciju, tj. nemojte je ljuljuškati ili smanjite pritisak ruku. Negativna se reakcija događa samo kod nekih veoma osjetljivih beba. Uglavnom je medicinski dokazano da bebe koje su osjetile dodir roditeljskih ruku na svom tijelu bolje spavaju i bolje napreduju.
Bebe koje nemaju dozreli nervni sistem su «dezorganizirane». One ne mogu sintetizirati sva osjetila i stimulacije koje primaju. Prva stvar koju bebe rođena u terminu prirodno čini je da skupi ručice ispred svog tijela, prema «centralnoj liniji». Ako vaše dijete to ne može učiniti, pomognite mu, nježno mu držite zajedno ručice ispred tijela. Bebe također sišu svoje ručice; sami joj prinesite ruku do usta. To je umiruje i poništava dezorganiziranost, a na taj način joj i pružamo okolinu u kojoj će njen mozak moći izgraditi neuronske putove u mozgu koji će biti veoma važni pri kasnijem izvođenju puno složenijih zadataka. Spomenuta centralna linija je ključ za kasniji razvoj, stoga pomognite djetetu da je nađe.
Bebe rođene u terminu provode puno vremena u maternici smotane u obliku lopte, sa smotanim nogama i rukama, odupirući se o stjenke maternice. Taj osjećaj «zidova» nedostaje nedonoščadima, kao i osjećaj smotanog tijela. To se pokušava nadoknaditi tzv. «gnijezdima», gdje se djetetu srolanim ručnikom pruža osjećaj zidova maternice ili već gotovim gnijezdima koja se mogu naručiti preko Interneta. I u tom položaju vodite računa da su mu ručice skupljene ispred tijela. Pokušajte ga postavljati i u te smotane položaje, savinite mu nožice, savinite mu rukice, stavite mu jednu rukice na glavu, drugu na guzu (ne zaboravite da se bebe u maternici puno meškolje). Sve to radite nježno, polagano, a ako se osjećate nesigurno, zamolite sestru da vam pomogne. Ako je to nemoguće raditi u NICU-u, radite to kod kuće.
Dojenje i izdajanje
Jedna od stvari koje obilježavaju majčinstvo je dojenje. Majke nedonoščadi će naročito poželjeti dojiti svoje dijete jer je to jedna od malobrojnih stvari koje one mogu učiniti za svoju bebu.
Ispočetka ćete biti u nedoumici hoćete li uopće imati mlijeka jer je dijete rođeno prerano. Ne brinite, mlijeko će nadoći. I ono je drugačijeg sastava nego da ste rodili u terminu. Dokazano je da vaše mlijeko daje dodatnu zaštitu od infekcija i drugih problema koji su specifični baš za nedonoščad. Čak i mala količina majčina mlijeka u prvim danima i tjednima može omogućiti nedonoščetu zdravstvene beneficije koje će trajati tokom njegova djetinjstva. Stoga, odmarajte se što više da imate čim više mlijeka. Ako vaša beba ne bude mogla sisati, nego se hrani direktno u želudac (ako je rođena s manje od 32-33 gestacijska tjedna), izdajajte se 8-12 puta dnevno i extra mlijeko spremajte u odgovarajuće spremnike (npr. Avent) u frizer. Za mlijeko vrijedi pravilo kao i kod beba rođenih u terminu – ispočetka ga imate jako malo i specifičnog je sastava, tzv. «kolostrum», koji čuva vaše dijete od infekcija. Svakodnevnim izdajanjem količina mlijeka će se povećavati, kao i njegova boja i gustoća. Možda ćete se morati dosta dugo izdajati, ali ne odustajte ako ikako možete. Samo stavljanje djeteta na grudi i pokušaj sisanja može biti vrlo frustrirajući i za vas i za dijete jer mu je sisanje naporno. Ponavljam, ne očajavajte, dajte sebi i njemu vremena koliko god možete. Prilikom dojenja morate mu pridržavati glavicu i ramena, te paziti da su mu u liniji s tijelom. Prvo malo istisnite mlijeka iz bradavice tako da ga beba može nanjušiti i probati. Možda će trebati nekoliko (puno) pokušaja prije nego što dovoljno otvori ustašca da može uhvatiti dojku i da započne sisati. Može vas dovoditi u očaj njegova nemogućnost da ispravno obuhvati bradavicu, njegovo padanje u san tek što ste ga stavili na prsa ili njegov nepredvidljiv raspored spavanje. Neki su roditelji znali svog pospanca skinuti do gola, da bi ga hladnoća probudila. S vremenom će se to srediti. Imajte na umu da su kroz takve obeshrabrujuće faze prolazile sve majke nedonoščadi, a sa početnim problemima dojenja se susreću i majke djece rođene u terminu.
«Mia je rođena carskim rezom u 34. tjednu trudnoće. Težila je 2380 g i bila je dugačka 45 cm. Za mene je bila vrlo sitna, ali za pojmove nedonoščadi nije bila neki kritični slučaj. Njezin (a i moj) najveći problem bila su nedovoljno razvijena pluća i problemi s disanjem. Imala sam izrazitu želju da je dojim i bila sam spremna na sve samo da u tome i uspijem. Drugi dan nakon poroda vidjela sam je pet minuta i stavili su mi je na prsa (i otišli, naravno), ali ja sam bila šokirana tim predivnim sitnim bićem da nisam ni inzistirala da nešto uspijem, a ona je blaženo spavala. Sljedeći dan morala sam pitati da dođem do nje, dali su mi da je pogledam i samo me pitali imam li mlijeka!!?? Mlijeka je bilo vrlo malo, a kako je i moglo biti kad stimulacije dojenja od strane djeteta ili mene nije bilo. No, sestrama je bilo teško reći da sama potaknem dojenje. Treći dan sam inzistirala da netko razgovara sa mnom, no nitko se nije udostojio, osim odjelnih sestara onako usput i svaka je dala svoju priču. Počela sam se polako izdajati, no ni sama nisam znala kako. Pumpice ( i to ona stara i ona nova Chiccova) nisu pomogle nego uzdaj se u se. Tada sam krenula svaka tri sata k Miji i pokušavale smo uspostaviti dojenje, rezultati su bili poražavajući, gušenje Mije. Ona nije mogla u isto vrijeme povući mlijeko i uskladiti disanje. Tako smo se mučile sedam podoja, osmi je loše završio – prestala je disati i počela plaviti. Sestru je uhvatila panika i preporučila mi je da se počnem izdajati u bočicu i počnem je tako hraniti. Upozorila me je da je vjerojatnost da uspostavimo normalno dojenje minimalna zbog toga što će se naučiti na blagodati bočice. Činjenica je da joj je mlijeko doslovno kapalo u grlo. Mene to nije prestrašilo, rekla sam sama sebi dok ide izdajanje ići će, a dalje vidjet ćemo. Bilo mi je najvažnije da se potrudim dati joj moje mlijeko i da konačno uspostavimo hranjenje. Na taj način smo i uspjele, deseti dan bile smo doma, sretne i zadovoljne. Najveću potporu dojenju dobila sam od moje patronažne i od Mijine pedijatrice. One su me poticale da ne posustanem s izdajanjem i da je svaki dan pokušavam stavljati na prsa. I tako sam cijelih mjesec dana svaka tri sata najprije izdojila 100 ml, dala joj da popije na bočicu koliko želi, i to je bilo to. Nije me bilo briga hoću li je zaista uspjeti ikada podojiti, bilo mi je važno da izdržimo barem 4 mjeseca na isključivo mojem mlijeku. 11. 09. (dan napada na New York) nikada neću zaboraviti jer ona je prihvatila dojku. Nije to bio neki podoj, ali je bila velika stepenica naprijed. I tako svaki dan malo po malo. U početku sam morala koristiti i silikonsku bradavicu, a s Mijinih tri mjeseca sve je izgledalo najnormalnije. Kao da tih muka nikada nije ni bilo. Dojila sam je 9 mjeseci jer s danom kada smo počele koristiti žlicu ona je izgubila volju za prsima. Trudile smo se do 9. mjeseca, a onda polako i nježno jednostavno prekinule s dojenjem. Danas je zdrava, vesela, dobra i simpatična skoro jednogodišnja djevojčica. Još uvijek je sitna prema ostaloj djeci (ima otprilike 9 kg) i neke stvari je radila možda malo kasnije od druge djece, ali ne sve. Puže brzinom svjetlosti i svaki dan očekujemo kada će prohodati.”
No, ponekad, iz raznovrsnih razloga, koliko god se trudili, mlijeko ne nailazi u količini dostatnoj za vašu bebu. Ne shvaćajte to kao vlastiti neuspjeh, u takvoj situaciji se često nalaze majke prerano rođene djece, pogotovo ako njihove bebe imaju velikih zdravstvenih poteškoća. U tom slučaju će vaša beba dobro reagirati i na umjetno mlijeko koje će joj ponuditi u bolnici (Humana, Aptamil, Hipp). U slučaju problema s probavom, hranit će ga specijalnom mješavinom.
Za poticanje refleksa sisanja dok je u inkubatoru davat će mu malenu dudicu.
Ja sam molila sestre da mi dozvole da ga ja hranim dok je dobivao hranu preko cjevčice. Sestra bi u špricu izvukla odgovarajuću količinu mlijeka, prikopčala špricu na cjevčicu i ja bih polako ispuštala sadržaj šprice u njegov želudac. Polako, da ne bi povratio. Prilikom svakodnevnih posjeta pitala bih koliko je moj mali težak i te podatke uredno vodila u knjizi. Ispočetka vam je važan svaki gram i svaki centimetar. Da bi čim prije uspostavio refleks sisanja, jako je važno da ga što prije pokušavate naučiti hraniti na grudima ili na flašicu (s vašim mlijekom ili s umjetnim). Ispočetka će to hranjenje trajati jako dugo (jer ga iscrpljuje) i popit će jako malo, ali glavno je da se krene.
Jedna od dirljivih uspomena iz tog vremena su svakako fotografije i otisci njegovih stopala i ručica.
