Sastali se Mujo i Suljo, ćumuraju uz meze i rakijicu, pa im u neko doba ponestade tema. Mujo prekida tišinu…
“Nego Suljo, da te priupitam nešto… đe’ se ba ono ti rodio?”
“Ja? Paaaa… Na sijenu, kod babe Safeta u štali. A ti?” – pita Suljo
“Ja bogami u bolnici u Sarajevu.”
“Ćuj u bolnici!? Šta ti je bilo!?”
I nije baš neki skroz smiješan vic, ali eto, izvukao sam ga iz naftalina da bih makar malo razvedrio proprilično ozbiljnu diskusiju u koju sam se nedavno ni kriv ni dužan zaglibio. Ovih dana moji prijatelji očekuju prinovu i nema sumnje, ogromna je to radost po kojoj se mjere i sortiraju sve ostale radosti u životu, od prve pa sve do posljednje. Jedino što prijeti da naoblači to beskrajno ushićenje je pozamašna zebnja od samog čina, ovo im je prvo dijete te je razumljivo da strijepe od velikog događaja i sveg onog što s njim dolazi.
Dok pišem ove redove, budući tata se još uvijek lomi i skanjuje u vezi svoje uloge u porođaju. Ne umijem da čekam, strpljenje me davno napustilo pa sam, umjesto da besciljno špartam amo-tamo po kući, odlučio da mu sročim i strovalim par redova. Pa evo, copy & paste za vašu razonodu i naravoučenije, a bogme i za neslaganje…
“Dragi prijatelju,
Na ovu temu smo već razgovarali u nekoliko navrata, trudio sam se da vam oboma kažem što mi je na umu, ali u isto vrijeme imao sam potrebu da ne povrijedim vašu intimu te sam svjesno preskočio par stvari. Ipak, pritišće me osjećaj dužnosti da kao stari, ishabani prijatelj s vama podijelim moje iskustvo i razmišljanja pa si stoga dozvoljavam ovu naknadnu drskost. Nadam se da mi nećete zamjeriti, na tonu, kao ni na beskorisnosti mojih polovnih savjeta.
Znam da se još privikavate na ovu zemlju, proces je to koji ti uzme tri frtalja života. Kakvi su običaji u vašim krajevima, dokle je pomjeren front u “Narodnoga fronta” – to mi nije poznato, ali ovdje kod nas već se poodavno udomaćila praksa da otac prisustvuje porođaju. Kao i samtane zvoncare, tigraste Speedo kupaće sa izbačenim učkurom i sakoi futrovanih ramena, odavno je iz mode izašao običaj da ponosni otac prinovu dočekuje u krčmi sa jaranima. Za slavlje će biti prilike, neće ti zamjeriti ni bircuzi ni prijatelji.
To što si propustio školice i večernje časove roditeljstva ne treba da te brine – i ja sam utekao nakon prve lekcije. Bezveze mi je bilo da gledam sve one trudnice utegnute u spandex kako poput prevrnutih kornjača mrdaju udovima nasukane na leđa. Znam da te plaši sam čin porođaja, razumijem da se gadiš krvi, bola, suza i jauka. Ne obaziri se na to. Vidiš, ne može biti jednostavije. Skupa sa supugom odeš u porodilište i ne odvajaš se od nje sve dok ona i bebica nisu spremni za odlazak kući. Trudiš se da budeš koristan, pribran, dostojan trenutka. I to ti je to.
Iskren da budem, meni se dopalo. Jako. Kao što sam ti rekao neko veče, a iz mene nije govorilo vino, to su nesumljivo najljepši momenti mog života, sličice koje ne blijede.
Kao prvo, dopada mi se sa čisto zanatsko-preduzimačkog aspekta, k’o biva – ja sam pravio, ja ću da porađam i šta ima drugi da mi se miješaju u rabotu. Izmučeno, oznojeno lice tvoje supruge u času kad prvi put doji vašu bebicu će biti naljepše lice koje si ikada ugledao. To ti garantujem. Ne budi blesav da to prepustiš tamo nekim anonimnim profesionalcima. Sve što umiju i znaju, naučili su u školama. Ono što ti trebaš da znaš – to piše u tvom srcu.
Zbilja ne znam postoji li išta zbog čega bi trebao da propustiš tako magičan prizor kao dolazak svog potomka na ovaj svijet. Neopisiva je to ljepota, neizmjerna čar koja ima toliko oblika i dimenzija da ju je prosto nemoguće pretočiti u riječi.
Ali ima tu nešto drugo, nešto mnogo važnije i ozbiljnije.
[wp_ad_camp_1]
Bogami, nije fino da ostaviš njih dvoje same u ovaj čas, potreban si im, potrebna im je tvoja snaga, ljubav, pažnja, ako ništa drugo – tvoje prisustvo.
A red bi bio i da se uvjeriš da nije lako donijeti na ovaj svijet novi život. Red je da osjetiš te suze, bol, krv i znoj. Red bi bio da se tu na licu mjesta upoznaš sa malim bićem s kojim ćeš od sada da dijeliš toplinu, tijelo i ljubav žene koju voliš, da ga dočekaš kad stigne na ovaj svijet, da mu poželiš dugo i lijepo putešestvije po našoj planeti. Red bi bio da tvoje lice bude prvo lice koje će vidjeti, da baš tvoj glas bude glasnik dobrodošlice.
Vidiš, ne traži se od tebe previše.
Treba da se dobro zagledaš to malo, drečavo klupko života, slatko i smežurano k’o suva šljiva. Takav si i ti bio prije trideset i pet godina, ako se ne varam. Pogledaj ga, pa pogledaj sebe. Pomisli na svoju majku, na sve što ti je pružila da bi onog sićušnog zamotuljka postao ovo što si sad.
Ako pomisliš da si prvi ili jedini muškarac koji prolazi kroz ovo iskušenje upamti da se i Isus, tako se priča, rodio na rukama svoga očuha Josipa, na sijenu, u štali… Baš k’o naš dobri Suljo.
Nemoj da se plašiš, nema tu ništa strašno. Budi čovjek, budi muškarac, ispravi se, smiri srce i naštimaj glas jer tvoje riječi će biti velike i značajne, čak i ako smogneš snage tek da kažeš nešto posve ništavno i nespretno.
I kupi nešto od zlata, nebitno je koliko veliko ili malo, skupo ili skromno, spremi u džep, pa kad sve prođe, zakopčaj joj to oko vrata. Ne treba njoj dar, ona ga već drži privijenog na grudima, ali jednog dana kad joj se iznad prozora usidri crni oblak, prevrtaće pod prstima tu tanku zlatnu nit i sjećaće se najljepšeg dana u životu.
Ne boj se prijatelju. Sve će biti u redu, vidjećeš. Ako te slučajno napadne strah, pomisli na jednu od najljepših riječi u srpskom jeziku – porodica.
Sve će ti biti jasnije ako se zapitaš od kog je pojma nastala.”
Izvor: Facebook, autor nepoznat