Draga Tereza, nisam sigurna da li je ovo za Knjigu utisaka ili za Priču o dojenju, ali svakako želim da podijelim moje iskustvo o dojenju sa drugim mamama.
Imala sam sreću, ili možda i nesreću da odskoro živimo u novoj sredini, pa su nas kojekakve babske priče i negativna iskustva o dojenju mimoišli. Nekako sam znala da ću dojiti i ništa me u tome nije moglo pokolebati. A moram priznati da mi je i pozitivno iskustvo moje najbolje drugarice pomoglo u toj odluci (bilo je: kad može ona, mogu i ja). Nažalost, prvi savjeti koje sam dobila od medicinskog osoblja su bili tek do pola ispravni, tako da je beba prvi mjesec napredovala samo 500 gr, ali smo se bar uspješno rješili silikonskih nastavaka za dojenje i pumpice. I dan danas zbog tih 500 gr me grize savijest što se nisam pravovremeno bolje informisala.
Negdje baš u to vrijeme sam saznala za sajt Superbeba i tad nam je krenulo. Naravno ako izuzmem 2 štrajka dojenja, koji su me doveli do granica ludila, iako sam znala da je štrajk u pitanju i da zato odbija da jede; i pojave mliječnih blistera, ali i to se brzo saniralo. Od tada je dojenje postalo pjesma za nas.
Svakodnevni život je postao mnogo jednostavniji. U prvih 6 mjeseci prešli smo hiljade kilometara, što autom, što avionom, putovali i skitali se, bez brige kako i gdje da zagrijemo vodu i sterilišemo flašice. Beba je svagdje bila sretna dok god su mama i mlijeko tu. I nama je bilo lako.
Već od šestog mjeseca, kad je krenula dohrana sa čvrstom hranom nije bilo tako jednostavno, bar mi se tako u tom trenutku činilo. Bebi nije željela gotovu hranu, nego joj se moralo kuhati svježe, a tako je i dan danas. A i meni je donekle teško padalo što joj samo ja više nisam dovoljna (sreća pa je i to brzo prošlo). Sa 9. mjeseci je počela piti vodu iz čaše,a do tad na kašičicu jer se nije snalazila sa flašicom. Ni varalicu nije htjela. (Mislim da smo nas dvije (bebi i ja) najveći neprijatelji industriji dječije hrane i popratne opreme. Zbog dojenja smo uštedili na novcu za ad mlijeko, flašice, sterilizatore, struju, vodu, a najviše na vremenu za pripremanje i čišćenje.)
[wp_ad_camp_1]
U prvim mjesecima dojenja sam u čudu čitala komentare mama koje su dojile svoju djecu preko godinu, dvije i duže, misleći da su te žene na pola lude. Tek sad vidim da sam ja ta koja je bila u zabludi. Dojenje i poslije godinu dana je za nas divno iskustvo i potreba, posebno kad rastu zubići, promijenimo sredinu, ili bebi dođe dan (pa i čitava sedmica) da odbija čvrstu hranu. Tako da nam je zahvaljujući produženom dojenju život ipak i dalje lakši, mama je mirnija, a bebi sretnija.
Bilo je, doduše, uvijek trenutaka, i još uvijek ih ima, kad poželim da odustanem, nekad zbog iscrpljenosti, nekad pritiska okoline ili nekih trećih razloga. U tim trenutcima pročitam iskustva drugih majki koje su dojile ili još uvijek doje, i odložim odluku o odvikavanju, za proljeće, ljeto, zimu…
Na kraju, hvala Vam Tereza od srca, na nesebičnom zalaganju za zdravlje mama i beba i borbi protiv puno jačeg neprijatelja, tj. industrije dječije hrane i sveopšteg neznanja i loših savjeta koji zasipaju majke. Takođe hvala i mamama koje su već podjelile svoje priče i savjete i tako dale snagu drugima da nastave.
Bebi i ja smo našu bitku dobile 🙂
Dee
