Draga Tereza!
Kao prvo hvala što ste se bili hrabri i osnovali stranicu za podršku dojenju. Koliko god imate članova i koliko god je i žena i muškaraca za dojenje i za produženo dojenje, još uvijek ima možda i više onih čangrizavih i neukih „baba“ koje maltretiraju svojim „pametnim savjetima“ nas mlade mame koje se svim silama trudimo da naše dijete dobije ono što zaslužuje – najbolje od nas, majčino mlijeko ili kako bi moj cvjetić rekao KIKI.
Naša epizoda dojenja počela je u rodilištu i to bi i tamo i završilo da ja nisam ozbiljno shvatila svoju ulogu i svu svoju snagu stavila u misiju dojenje. Od sestara u rodilištu nisam imala puno koristi, čini mi se da im se nije dalo zafrkavati s našim dojkama, jer kao jedana ima uvučene, jedna nema mlijeka i tako svašta izmisle samo da ne moraju imati posla s nama mladim i neukim mamama. Prva tri tjedna sam se izdajala jer curica nikako nije mogla uhvatiti dojku kako treba, ali nakon toga je moja princeza sama od sebe (naravno uz Božju pomoć) počela sikiti i od tada smo sikili puna 22 mjeseca. Bilo je teških razdoblja, i boli i tuge i puno naklapanja sa strane kako mlijeko ne valja, nije dosta itd., ali sve smo prebrodile.
[wp_ad_camp_1]
Danas, s knedlom u grlu moram priznati da je najljepši dio druženja s mojim cvjetićem gotov. „KIKI je jut“
Nova beba je na putu i htjeli smo lagano smanjiti sikenje, a da ne prekinemo dok joj to ne bude odgovaralo, ali kiki je postao ljut i nije više po volji. Moram reći da mi je vrijeme dojenja bilo najljepše vrijeme u životu, i ponekad najljepša žrtva i uvijek najveća sreća.
Nadam se da ću i s novom bebicom imati sreće i upornosti uživati u dojenju i najljepšim trenucima života.
Hvala Vam što vam se ovako i s ovakvim porukama možemo javiti. Lijepi Vam pozdrav!
Andreja