“Moli. Molitva majke se ne odbija. I sačuvaj mlijeko.” – Moja priča o dojenju blizanaca

Evo naša priča o izdajanju za blizance.

Ne znam je li vam se uopšte uklapa u koncept, ne morate ni objaviti, meni je bilo jako healing i samo pisanje priče.

Hvala Vam za sve što radite za dojilje i bebe! Naša priča počinje potpuno pogrešno. Umjesto sretnog porođaja, naša priča počela je pucanjem vodenjaka i hitnim carskim rezom u sedmom mjesecu trudnoće. Umjesto na moja prsa, moji palčići rođeni sa 1500 i 1300g, stavljeni su u inkubator i priključeni na respirator koji im je omogućavao da dišu.

Već prvu noć, samo nekoliko sati iza porođaja, tražila sam da ih vidim. Nisu mi dozvolili.

Ležali smo moji palčići i ja na istom odjelu, samo stotinjak metara jedni od drugih, a kao svjetlosne godine da nas dijele. Drugi dan sam već plakala i molila da me odvedu do njih. Jedan od ljekara se sažalio, došao po mene i odveo me do prostorije sa inkubatorima.

Taj naš prvi susret do danas ostaje ugraviran u moje srce kao najteži trenutak u mom životu. Stajala sam između 2 inkubatora, gledajući taj neprirodni ritam disanja koji su uzrokovale mašine koje su držale moju djecu na životu, i osjećala se tako bespomoćna, tako malena ispod ovog velikog neba, tako nemoćna da im pomognem, pitajući se hoće li preživjeti noć. I tada mi je taj doktor stavio ruku na rame, kao da zna šta razmišljam, i rekao: „Moli. Molitva majke se ne odbija. I sačuvaj mlijeko. Jedan mililitar je njima vrijedniji od svog zlata svijeta.“ I tako počinje naša priča o izdajanju.

Prvu, ručnu izdajalicu sam dobila dok sam još bila u bolnici, od prijateljice. Prvog sina sam dojila, i sa izdajanjem do tada nisam imala nikakvog iskustva osim što sam, poprilično neuspješno, u nekoliko navrata pokušala da izdojim malo mlijeka kad bih ga ostavljala sa mojom mamom. Ali ovaj put nisam imala izbora, izdajanje je bilo jedina opcija.

U tim prvim danima, nevješto sam pokušavala i uspijevala izdojiti po nekoliko mililitara kolostruma. Moji blizanci su tada bili hranjeni na sondu, i dobivali su samo po 1-2ml po obroku, a ja sam bila presretna što barem toliko mogu da učinim za njih.

Nakon što su me otpustili iz bolnice a njih zadržali na intenzivnoj njezi, vratio mi se taj ogromni osjećaj bespomoćnosti, čak i krivnje, jer ja sam došla kući a njih ostavila strancima da se brinu za njih. To me je dodatno motivisalo da nastavim izdajati. I tako sam izdajala, i izdajala, i izdajala. Iz dana u dan, iz noći u noć, svaki dan sam izdajala po 6 do 8 sati, svaki dan išla u bolnicu da ih vidim na 5 minuta koliko su nam dozvoljavali, svaki dan 6 puta dnevno su moj muž i tata nosili moje mlijeko u bolnicu za blizance.

Svaki dan bi nam saopštili po jednu lošu dijagnozu – sepsa, meningitis, pneumotoraks, svaki dan bi nas obavijestili da su morali raditi još jednu lumbalnu punkciju ili uključiti još jedan jak antibiotik.

A ja sam nakon toga opet išla kući i izdajala, jer ništa drugo nisam mogla.

Jedne noći, kad sam ustala da izdajam, toliko su me boljeli prsti i ligamenti desne ruke da sam jednostavno briznula u plač. Moj muž je tad ustao, i bez ijedne izgovorene riječi uzeo pumpicu u ruke i nastavio gdje sam ja stala. I iz dana u dan, mog mlijeka je bilo sve više i više.

Kad su moji mali dječak i djevojčica, nakon 33 dana u inkubatoru, konačno došli kući, dočekala ih je zaliha od preko 20 litara zamrznutog mlijeka. Još uvijek malehni, 1700 i 1400g, i dalje su bili nejaki da doje, umarali bi se nakon 2 minute i zaspali, i nakon toliko vremena hranjenja na flasicu izgledalo je kao da jednostavno ne znaju kako da doje. Mjesec dana smo pokušavali svi: ja, suprug, patronažna koja nam je pomogla sa dojenjem prvog sina, savjetnice… ali nije išlo.

[wp_ad_camp_1]

Ja sam bila isfrustrirana konstantnim pokušajima da dojim, izdajanjem između podoja, hranjenjem poslije podoja na kašikicu, suzama starijeg sina koji je htio samo 5 minuta sa mamom. I tako sam odlučila da nastavim isključivo izdajati. Moj dobar prijatelj mi je poslao duplu električnu izdajalicu, i sa njom je sve krenulo na bolje. Mogla sam brže izdojiti, količina mlijeka se znatno povećala i imala sam sasvim dovoljno za oboje, mogla sam izdajati bez upotrebe ruku pa sam to vrijeme izdajanja koristila da se igram i pričam sa starijim sinom, koji je tada imao samo 3 godine. Ta izdajanja su postala naše najdragocjenije vrijeme provedeno zajedno, kada smo se družili samo on i ja.

Vremenom su blizanci narasli, a ja sam sa izdajanjem završila nakon 17 mjeseci, tokom kojih oni skoro da i nisu okusili AD. Voljela bih da smo mogli direktno dojiti i da sam i sa njima mogla osjetiti tu prisnost dojenja kao sa prvim sinom, ali sam ponosna na sve nas koji smo učinili sve da oni dobiju ono najbolje – na muža koji je neumorno prao i sterilisao izdajalicu i flašice, na mog tatu koji je nosio mlijeko u bolnicu u cik zore kroz duboki snijeg, na mamu koja je često hranila bebe, na svekrvu koja je kuhala ručak za ručkom, na cijelu porodicu koja je izvodila starijeg sina u šetnje i na izlete, na kraju i na sebe jer se nisam predala kad je bilo najteže.

Dojenje je nezamjenjivo i neponovljivo, ali izdajanje je satkano od puste žrtve i ljubavi!

A.S.

Ovaj tekst je deo serijala o ličnim iskustvima žena koje su rodile blizance i manje ili više uspešno ih dojile. Nadam se da će ovaj serijal pomoći da se bolje razume dojenje blizanaca.

Potrebna Vam je pomoć savetnice? Kliknite za više informacija