Gabrijel je 20 mjeseci star, a ja 20 tjedana trudna. Priča o našem dojenju je od početka bila bez problema: u biti od mojih prvih strahova hoću li ja to uopće moći, pa “da barem izdržimo prva 3 mjeseca”, dogurali smo do prvog rođendana na sve veće i veće veselje mog malog dječačića. Kako je on sve jasnije iskazivao svoje osjećaje ja sam uživala sve više i više. Sjećam se vrlo jasno kada je jedna od forumašica već vrlo rano ostala trudna s drugim djetetom kako sam ostala u raskoraku s vlastitim mislima i osjećajima: ne mogu se zamisliti niti da dojim trudna, niti da prekinem dojenje.
No kada je došlo vrijeme, kada je došao taj zov drugog djeteta, zatrudnjela sam i po drugi puta. Sada sam već imala vrlo jasnu sliku i stav: dojimo dok god ide. Potražila sam prodojećeg ginekologa, jer svi su očekivali da ću, naravno sada kada sam trudna, prestati dojiti. Od dobronamjernih savjeta da mi mlijeko više ne valja, da uzimam od bebe i sl. ipak se najbolje i najjednostavnije obraniti “doktorskim stavom”. A i za moj mir – ukoliko nešto krene s trudnoćom kako ne bi trebalo, želim biti sigurna da činim najbolje za svoja oba djeteta.
Nastavili smo dalje po starome: čim se vratim s posla Gabrijel bi se marljivo bacio na cicu, pa onda još koji puta prije spavanja, preko nekoliko puta tijekom noći, i dugo jutarnje cicanje prije odlaska na posao. Prvo su nas pogodile bolne bradavice: nije mi više bilo lijepo kao nekada i najteže mi je padala noć.
Prebrodili smo i to: nisam ga ostavljala baki, niti ga je tata nunao. Osjećala sam da je to “naša” stvar: ja sam ga noću i mazila i tješila, i ljubila suze i umirivala. Nakon nekoliko noći prestao je tražiti “sise” već bi se samo skutrio pod moju ruku, kao malo pile pod kvočkino krilo. Jedva bi dočekao jutro: prvo bi škicnuli kroz prozor da vidimo je li jutro svanulo, a onda bi se s velikim osmijehom na licu bacio na cicu.
[wp_ad_camp_1]
Dugo mu je bila dovoljna jedna dojka po podoju, no onda je počeo tražiti i drugu: prvu bi lijepo pokrio, pa bi krenuo u otkrivanje druge. To mi je bio prvi signal da se smanjila proizvodnja. Uistinu, uskoro je došlo do tolikog pada da smo oboje bili u suzama: Gabrijel je plakao što nema više mlijeka, a ja sam plakala radi bolnih praznih dojki. No pametno mamino čedo, shvatio je da je to jednostavno tako. Bilo nam je jako teško nekoliko dana, no onda smo se opet uhodali u neku novu shemu u kojoj smo oboje zadovoljni.
Ovih dana sam bila na godišnjem odmoru s mojim malim/velikim sisavcem. Čitamo nas dvoje jedan dan neki časopis i ugledamo nekoliko fotografija malenih beba kako doje. On odmah pokazuje prstićem i govori “sise” s osmijehom na licu i vidim jednu empatiju – jednu vezu kako je i on sretan jer je i tim bebama lijepo. Slatko mi ga je tako vidjeti, no nekako nije prvi puta. No sutradan kada smo se ujutro probudili, lijepo nadojili i onda još mazili i valjuškali po krevetu, pitam ja njega:
– Gabrijel, hoćeš li ti pokazati svom braci kako je fina cica?
A Gabrijel se baci na trbuh, zagnjuri glavu i veli:
– Njam, njam, njam….
S veseljem koračamo prema tandemu!
ljeto 2007. godine
*** Tandemsko dojenje je trajao oko godinu i pol dana, do Gabrijelovih 3,5 godine. Gregor je nastavio dojiti još godinu.
Autor: O. H.
