Dojenje mojih blizanaca je neprocjenjivo i nezamjenjivo!!

Prvo, lijepo Vas pozdravljam i sve pohvale za Vaš trud i rad da pomognete ženama svojim nesebičim savjetima, a onda, evo da i ja podjelim sa Vama, a i ostalim mamama svoju priču o USPJEŠNOM dojenju blizanaca.

Na početku ću odmah biti iskrena i reći svima vama, da kad god sam zamišljala i maštala da ću jednoga dana imati djecu nisam uopće razmišljala o tome hoću li dojiti ili ne. Nekako mi se to “pitanje” nije nametalo i začudo kao da mi je u neku ruku bilo sporedno.

Napokon, dogodilo se i to željno očekivano stanje i saznanje da sam trudna, ali ni više ni manje nego sa blizancima. Od početnog šoka do krajnje sreće čovjeku svašta prođe kroz glavu… I priznajem, kako smo kupovali opremu za bebe, tako smo odmah kupili i bočice, male i velike kao i svu popratnu opremu. Mislila sam: “Ok, pokušat ću dojiti, ali ja to neću znati, niti moći. Pa i kako bih kad imam male grudi, a to su i dvije bebe. Ne jedna, nego dvije. I sigurno neću imati toliko mlijeka. Neka bočice budu spremne, sigurna sam da će nam zatrebati.“

Devet mjeseci je brzo prošlo i maleni su ugledali svijet. Rođeni su na CR u 37 tjednu. Dječak je rođen sa 2540g, djevojčica sa 2880g. Toga dana kad su rođeni u poslijepodnevnim satima (kad sam ja malo došla do sebe od anestezije) donjeli su mi mog L na podoj. Sestra mi je ga je stavila na prsa i pokazala kako da ga podojim.
Moj maleni i sićušni princ se priljubio uz mene i počeo polagano vući, a ja sam jos uvijek bila u sedmom nebu od svega toga da vjerojatno to nisam niti doživjela na pravi način. Nešto kasnije, na red je došla i malena princeza. I nju sam nakratko uspjela podojiti, ali već je bilo poprilično kasno, a ja iscrpljena kao i ostale mame na intenzivnoj, pa nas sestre nisu forsirale i pustile su nas da odmorimo.

[wp_ad_camp_1]

I da ne dužim dalje sa pričom o bolnici, ukratko, bilo je sestara koje su susretljivo i ljubazno pomagale pri svakom podoju i donošenju beba, a bilo je i onih koje su samo donjele djecu i ostavile da se snalaziš kako znaš i umiješ…

Nakon 5 dana, napokon smo došli kući i tu počinje prava priča. Taj prvi dan odnosno noć mi se činilo kao da ima 124h, a moja L je vec prvoga dana u bolnici dobila grčeve i neutješno plakala cijelu noć. Kako me rana boljela još nisam mogla leći na desni bok, pa smo dojenje i dalje nastavili samo na lijevoj strani, tek povremeno bi jedno od njih stavila na desnu da izvuče kako ne bih zaradila mastitis.

Tek kasnije nakon svih isprobanih opcija, shvatila sam da je najbolje da svatko od njih ima svoju stranu i njima je to najbolje odgovaralo.

Počela sam ih dojiti jedno po jedno baš kao i što su mi ih u bolnici donosili. Pisala sam dnevnik dojenja, točno u sat kad je koje započelo podoj i koliko je otprilike trajao i uvijek sam se nekako držala redoslijeda osim nekih izvanrednih situacija u kojoj bi djevojčica npr. spavala, a dječak iako nije bio njegov “red” ipak dojio jer je budan i pretpostavljam gladan jer su svi ostali uvijeti zadovoljeni (suha pelena, utopljen…).

Poseban jastuk za dojenje nisam imala, tj. kupila sam neki najobičniji koji mi je služio da u trudnoći zbog grčeva dižem noge na njega. Patronažna sestra mi je savjetovala da u tom slučaju samo “povisim” svoj jastuk sa manjim jastučićem.
I tako, iz dana u dan, malo po malo, beba po beba, dojili smo uspješno, a oni sve više napredovali. Do 6 mjeseci starosti težinu su utrostručili…

Znate one bočice sa početka priče? Priznajem, po izlasku iz bolnice kupili smo i kutiju ad-a za krizne situacije, a patronažna sestra mi je savjetovala da ukoliko osjetim kako ne mogu dalje napravim po 30 ml i dam im da popiju. Trudila sam se da isključivo dojim, ali kad sam bila na izmaku snaga jer podoji su u početku znali trajati i po 45 min. (znaci i po 90 min. podoja u komadu i taman pomislite da imate vremena za otići u wc kad nakon 5 min. se probudi ono koje je prvo dojilo, pa opet ispočetka) davala sam im tu tzv. “noćnu bočicu” i tako si ukrala kojih sat-dva za večeru, tuširanje i malo sna. A bilo je i dana kada nije niti bilo potrebe za tim. Uglavnom, prva 3 mjeseca su mi bila najteža, najviše zbog njihovih grčeva, a zatim i zbog mog fizičkog stanja. Suprug i ja sami sa dvije bebe udaljeni od obitelji i rodbine 300 km, sve sto sam morala oko beba radila sam sama i uz suprugovu pomoć kad dođe s posla. Ali i to se može, vjerujem čak i bolje nego kada imaš pomoć.

I iako sam čak i od bliskih ljudi čula savjete poput onih: “Nemoj se patiti, prestani dojiti i daj im bočicu ili barem jedan obrok bočica, jedan podoj, olakšaj si…” nisam odustajala od dojenja.

Evo, sada 12 mjeseci poslije, moje velike bebe i dalje doje. Sika nam je sada ujutro za “Dobro jutro”, kasnije za međuobrok, navečer da se malo pomazimo i još u toku noći da bebe znaju da je mama uvijek za njih tu. Taj osjećaj bliskosti i povezanosti koju majka ima sa bebom dok doji može vjerojatno razumijeti samo onaj tko je nekada dojio.

Neprocjenjivo i nezamjenjivo!!

Ines K.