Majčinstvo je jedno od najintimnijih i najizazovnijih iskustava koje žena može doživjeti. Sa sobom nosi neizmjernu ljubav, ali i teret odgovornosti, stalnih pitanja i donošenja odluka koje će uticati na zdravlje i dobrobit djeteta. Jedna od prvih i najosjetljivijih odluka s kojom se mnoge žene suoče odmah nakon porođaja jeste: hoće li dojiti ili će hraniti bebu na flašicu.
Iako bi ova odluka trebalo da bude lična, često se pretvara u temu javne debate, nerijetko ispunjenu osudom. Štaviše, najviše osuda dolazi upravo iz redova drugih žena – majki koje su i same prošle kroz slične borbe. Ova pojava, koliko god bila česta, duboko je problematična i štetna, ne samo za žene koje su meta komentara, već i za širu sliku međusobne ženske podrške u društvu.
Kao neko ko ima na društvenoj mreži Facebook veliku grupu podrške dojenju, jedan od najvećih razloga isključivanja komentara na objave je baš to, izbjeći sukobe, osude, i naravno nezbježno dijeljenje pogrešnih informacija.
“Savršena majka” – mit koji guši
Društvo često postavlja nerealna očekivanja pred žene:
- da se prirodno porode,
- da doje bez problema,
- da budu smirene, posvećene i naspavane,
- da budu savršene.
Kada se neko ne uklopi u tu idealnu sliku – bilo da ne može dojiti, ne želi, ili izabere da koristi adaptirano mlijeko – često se suočava s komentarima koji dolaze iz pozicije “dobronamjerne brige”, ali zapravo nose snažnu dozu osude. I ne samo na taj način, jako često sam bila u prilii prisustvovati verbalnim napadima na jednu ali i na drugu stranu. Bez dlake na jeziku. Tužno!
Dojenje se u mnogim društvima promoviše kao “najbolji i najprirodniji” način hranjenja djeteta, što je tačno – ali samo ako postoje uslovi za to. Mnoge majke se bore s bolnim dojkama, lošim hvatanjem bebe, postporođajnom depresijom, nedostatkom podrške, traumama, ili jednostavno nemaju dovoljno mlijeka jer su radile grešku za greškom nesvjesne toga. Za neke žene, dojenje, iz kog god razloga, nije izvodljivo – i to ne bi smjelo biti razlog za stigmatizaciju.
S druge strane, majke koje doje u javnosti često se suočavaju s osuđivanjem zbog “nepristojnosti“, što pokazuje koliko su dvostruki standardi prisutni. Ako dojiš – “zašto to radiš pred svima?”, ako ne dojiš – “zašto ne pružaš najbolju hranu svom djetetu?”. Žena je na meti komentara u svakom slučaju.
Osuda boli – tiho i duboko
Osuđivanje načina ishrane bebe ne ostavlja vidljive ožiljke, ali ima duboke emocionalne posljedice. Mnoge majke se zbog takvih komentara povlače u sebe, osjećaju sram, neuspjeh, pa čak i depresiju. Pritisak okoline dodatno pogoršava ionako osjetljiv period nakon porođaja. Osjećaj krivice može uticati na odnos majke i djeteta, na njeno mentalno zdravlje, pa i na dojenje samo – jer stres može uticati na smanjenje količine mlijeka.
S druge strane, žene koje doje i trude se da istraju u tome, često se osjećaju marginalizovano, posebno ako nemaju podršku okoline, ako se moraju skrivati u toaletima ili trpe neprijatne poglede kada doje van kuće.
Zašto žene osuđuju druge žene?
Iako bi se očekivalo da žene – koje same znaju koliko je majčinstvo zahtjevno – budu najblaže u svojim komentarima, u praksi to često nije slučaj. Neki od razloga za to su:
-
Potvrda sopstvenog izbora – Kada žena osudi tuđi način, nesvjesno pokušava da potvrdi da je njen izbor bio “ispravan”.
-
Pritisak prenesen iz okoline – Žene koje su i same bile osuđivane često prenose isti pritisak dalje, kao nesvjesni obrazac ponašanja.
-
Nedostatak empatije – Bez uvida u konkretne okolnosti druge osobe, lako je donositi sud.
-
Društveni narativi – Kultura u kojoj se živi često snažno oblikuje stavove, uključujući i one vezane za majčinstvo.
Kako graditi mostove umjesto zidova?
Vrijeme je da promijenimo narativ!!!
Umjesto da dijelimo majke na “one koje doje” i “one koje ne doje”, na “prave” i “manje dobre”, hajde da se vratimo suštini – svaka majka želi najbolje za svoje dijete.
Evo nekoliko načina kako da počnemo graditi kulturu razumijevanja i podrške:
-
Informisanje umjesto nametanja
Dijeljenje informacija o dojenju ili hranjenju na flašicu treba da bude neutralno, empatično i bez osjećaja nadmoćnosti. Edukacija nije isto što i kritika. -
Pitanje prije komentara
Umjesto: “Zašto ne dojiš?”, pokušajmo: “Kako se snalaziš s hranjenjem bebe?” Ovo pitanje otvara prostor za dijalog bez pritiska. -
Priznavanje različitih iskustava
Ne postoji jedno iskustvo majčinstva. Ono što je lako jednoj ženi, drugoj može biti nemoguće. Priznavanjem toga, pokazujemo poštovanje. -
Podrška bez agende
Neko ko se bori s dojenjem ne treba savjet tipa: “Moraš samo biti upornija”, već rame za oslonac: “Tu sam ako ti treba pomoć.” -
Govori iz svog iskustva, ne kao univerzalna istina
Umjesto: “Ja sam dojila dvije godine i to je najbolja stvar”, recimo: “Meni je dojenje bilo značajno, ali znam da nije svakome isto.”
Jer hranjenje je ljubav, ne forma
Na kraju dana, beba treba da bude nahranjena, voljena, sigurna. Bilo da to dolazi iz dojke ili flašice – važno je da majka ima podršku, ne presiju. Umorna, iscrpljena i sumnjičava majka ne može dati djetetu ono najbolje. Upravo to je rezultat stalnog osuđivanja i društvenog pritiska.
Umjesto da se pitamo “koja majka je bolja?”, hajde da pitamo: “kako mogu da budem tu za tebe?”. Bilo kroz razgovor, podršku, ili jednostavno odsustvom osude.
U svijetu punom podjela, neka majčinstvo bude prostor gdje se žene osjećaju viđeno, prihvaćeno i podržano – bez obzira na to kako hrane svoje dijete.
Tu sam za tebe, kroz konsultaciju, bez obzira kako hraniš svoju bebu: Konsultacija STANDARD
Tereza Kiš
