Kao mama tri djevojčice, sa kojima sam prošla (i još uvijek prolazim) različite faze, pišem vam o tri vlastita različita iskustva dojenja. Nadam se da će moja iskustva pomoći onim mamama koje se prepoznaju u pojedinim dijelovima ovih priča.
– Prvi put –
Moj prvi susret s dojenjem je bio sada već davne 2012. godine. Rodih svoju prvu bebu, malu djevojčicu koja je odlučila doći na svijet malo ranije (23 dana). Zbog toga mi je nisu odmah donijeli na prvi podoj, a ja tada nisam ni dovoljno znala o dojenju jer sam podrazumijevala da svaka mama doji i to je to!
U trudnoći sam se više brinula i čitala o porodu, najboljim kolicima, autosjedalicama, madracima za bebe i sl. Dojenje je bilo posljednje o čemu sam razmišljala. Bebu su mi prvi put donijeli navečer, 12 sati nakon poroda, te mi rekoše: „Mama, pokušajte ju podojiti. Nemojte brinuti ako ne uspijete, jako je mala i možda neće uspjeti vući. Ako bude gladna, mi ćemo ju nahraniti.“ Tada nisam znala niti sumnjala da je beba nahranjena na bočicu prije prvog susreta sa mnom. Stavljam bebu na dojku, ona spava, neće da sisa. Pokušavam različite položaje, drugu dojku, ništa. Kažu moraju je odnijeti, mora biti na toplom krevetiću jer je malo ranije rođena, a ja da odmaram.
Ležim tako na bolničkom krevetu i razmišljam što nije u redu sa mnom, sa bebom, gdje sam pogriješila, zašto ne mogu dojiti, zašto ona neće da sisa??? Tisuću pitanja, nepoznanica i upitnika u glavi.
I tada prvi put krećem u istraživanje svih dostupnih informacija o dojenju. Čitam o kolostrumu, prvom podoju, ponudi i potražnji… Mozak je bombardiran raznim informacijama, a ja samo HOĆU DOJITI! Ujutro mi je donose, kažu da je po noći hranjena na bočicu, a ja mogu sada pokušati ponovno dojiti. Slušam njihove riječi, u glavi mi zvoni ta riječ „pokušati“! Ja ne želim pokušati, ja HOĆU DOJITI! (vrišti iz mene). Međutim, ona više spava nego sisa. Zovem muža da mi kupi izdajalicu, bebu premještam sa dojke na dojku, razbuđujem, i uspijevamo nekako, uhvatila je bradavicu i sisa. Gledam na sat, kada će je morati odnijeti jer je ručak, pregled, kupanje i dojim stalno da ne bude tamo gladna, da joj slučajno ne bi dali bočicu.
Tražim da mi je vrate čim prije, da joj ne daju bočicu jer ona doji. Gledaju me i obećaju da hoće, a ja željno iščekujem da nas puste doma, da smo konačno same.
Nažalost, umjesto otpusta kući kažu beba ima žuticu i moraju je prebaciti na drugi odjel na sunčanje pod lampama, ne znaju hoće li biti mjesta za mene ili će me otpustiti kući. Tu se lomim, plačem, ne želim kući bez bebe. Molim da mi dopuste da ostanem, ne treba mi krevet, mogu sjediti na stolici. Tada još ne razumijem ni što znači pojam novorođenačka žutica, ni koliko je opasno, želim samo biti uz bebu jer znate ONA DOJI! Dopuste mi da ostanem, kažu ima mjesta, ali bolje da ne dojim zbog žutice (?!).
[wp_ad_camp_1]
Ponovno krećem u istraživanje, čitanje, kakve su to priče da ne dojim, šta loše može biti bebi od majčinog mlijeka? Čitam i čitam, članke, iskustva, forume… Sad je jasno zašto toliko spava. Tada odlučujem da ih neću poslušati, jer mi dojimo i dojit ćemo i dalje. Lovim trenutke između sunčanja i dojimo, samo dojimo, hranim je cijelo vrijeme da tamo ne bi bila gladna i da joj ne bi morali dati bočicu. Trudim se da predvidim kada će je odnijeti i borim se protiv sustava. Bočica mi je neprijatelj broj 1! Sreća, nailazim na jednu staru medicinsku sestru koja me podržala u tome, prvi put da nisam sama. Tada sam već imala i ranice na bradavicama, jer zbog neiskustva i neznanja nisam znala za pravilan položaj. Nije mi bilo bitno kako sam ni što me boli, bilo je bitno samo da ona sisa.
Nakon 5 dana konačno dolazimo doma. Na otpustu nam preporučuju koje AD mlijeko da uzmemo. Beba sisa, ali joj nije dovoljno, pije 1-2 bočice AD mlijeka. Ja i dalje čitam, učim i čvrsto odlučujem da ću izbaciti bočicu. Beba sisa dan i noć, nema pravila, a ja iako iscrpljena i umorna ne odustajem, ne želim odustati jer vjerujem da mogu. Naoružala sam se strpljenjem, željom, kupila lanolin za ragade, puno čitala i naučila sve o dojenju u ovako kratkom vremenu (bar sam tada tako mislila). Za tjedan dana smo izbacili bočicu, a za mjesec dana je beba dobila 1,5 kg. Uspjeh, osmjeh od uha do uha, ponosna sam na nas! Idemo dalje, ne odustajemo! Iako sam se morala vratiti na posao kada joj je bilo 40 dana, i dalje isključivo dojimo. Dolazim doma na podoje, izdajam i ostavljam u frižideru, snalazimo se i uspijevamo nekako. Ali.. Nakon 3 mjeseca opet problem, beba plače, nije joj dovoljno. Zar nemam više mlijeka?! Kako je to moguće?
Kaže mi mama: „Nestalo ti je mlijeka, tako je i meni bilo sa vama. Sve sam vas dojila 3 mjeseca dok nije nestalo.“
Tada se učlanjujem u Terezinu grupu Moja podrška dojenju (dojenje) i upoznajem s pojmom „skok u razvoju“. Zahvaljujući njenim odgovorima i pomoći uspješno savladavamo i tu prepreku. Ponosno kažem svojoj mami: „Nije tebi bilo nestalo mlijeka, nego nisi znala!“ Isključivo smo dojili 6 mjeseci, te nastavili jutarnji i noćni podoj do godine dana (zbog mojih obveza na poslu tijekom dana je pila AD).
– Drugi put –
Vraćam se dojenju ponovno 2015. godine kada se rodila moja druga djevojčica. Terminska beba, a ja već iskusna mama koja zna sve o dojenju (priznajem, i dalje stalno čitam Terezine savjete na facebooku i na njenoj stranici J ).
Odmah po porodu imamo prvi podoj, izričito zahtjevam da je ostave uz mene preko noći i dojimo cijelu noć dok druge mame spavaju a bebe su im odnesene u dječju sobu. Znam, beba mora navući mlijeko da bi imala dovoljno, to nećemo uspjeti ako ja spavam a ona je u dječjoj sobi. Govorim ostalim mamama, ako žele dojiti trebaju tražiti da im donesu bebe. Jedna kaže kući će, sada treba da se odmori od poroda. Druga kaže nema mlijeka pa su joj odnijeli bebu da je nahrane. Ja svoju bebu ne dam, bit će mlijeka! Sutra grudi nabrekle od mlijeka, beba sretno sisa, sve je u redu i idemo doma. Sada već znam dovoljno o svemu, položaju za dojenje, ponudi i potražnji, skokovima u razvoju..
Nažalost, opet se trebam vraćatiti na posao jako rano, bebi će biti 2 mjeseca, ali odlučna da me to neće pokolebati.
Dovoljno sam informirana da preduhitrim sve situacije. Pošto sam znala da ću zbog posla trebati na put na 4 dana kada bebi budu 2,5 mjeseca i da ona ne može sa mnom, to nije bio dovoljno dobar razlog da ne pije moje mlijeko. Čitam koje su mi opcije, kupujem posudice i krećem s izdajanjem prije odlaska na put. Za 20 dana pohranim 5 litara svog mlijeka u zamrzivač, naučim muža kako treba odmrzavati i davati bebi, a ja odlazim na put sa najboljom prijateljicom izdajalicom u koferu.
Nakon povratka nastavljamo s dojenjem kao da prekida nije ni bilo i opet isključivo dojimo 6 mjeseci, te do godine dana imamo jutarnji i noćni podoj, preko dana kašice i AD. Nažalost zbog ranog povratka na posao i maminih obveza nemamo duži staž.
[wp_ad_camp_1]
– Treći put –
Prije 3 mjeseca rodila se moja treća djevojčica.
Sada kao već iskusna mama, bila sam spremna i sve odradila kako treba: od prvog podoja pola sata nakon poroda, uspostave ponude i potražnje, dojenja na zahtjev (i dalje pratim Terezine savjete, jer sada već znam da nikada ne znamo dovoljno i uvijek imamo nešto novo za naučiti). Beba napreduje preko kilogram mjesečno, jako je sretna i vesela. Sa 3 mjeseca prespava 6 sati u komadu preko noći. Doji kad joj se hoće, kad god traži. A mama – mama je sretna jer je u međuvremenu promijenila posao, i sada može koristiti porodiljni dopust i biti uz bebu. Obzirom na nove okolnosti nemamo namjeru uvoditi AD ni nakon prvih 6 mjeseci, jer nam dojenje ide super! Cilj nam je da oborimo rekord u odnosu na seke. J
Drage mame koje ste pročitale ovaj tekst, ovom pričom sam vam željela poručiti koliko je bitno imati dovoljno informacija o dojenju i adekvatnu podršku kako biste uspješno dojile. Želja za dojenjem i uspjeh istog idu iz glave, a majčino mlijeko iz dojki. Priroda se pobrinula za cijeli proces, na vama je samo da dovoljno jako želite i ustrajete! Vjerujte, to je najbolje što možete učiniti za svoju bebu!!!
(Izuzetak su medicinska stanja, za koja nisam dovoljno upućena da donosim zaključke)
Marijana
Potrebna Vam je pomoć savetnice? Kliknite za više informacija
