Moja priča o dojenju
Uvijek ću pamtiti taj 10. april 2011. godine, dan kada sam zajedno sa svojim ginekologom na ekranu ultrazvuka ugledala DVA mala srca kako kucaju…šok, sreća, strah, molitve, drhtanje uz puno suza…ma sve se tada pomješalo…jer nakon 3 uzastopna spontana pobačaja, pitala sam se da li je ovo opet iskušenje ili velika milost od Boga. Sasvim neočekivano, nakon samo 3 mjeseca od zadnjeg pobačaja, ponovo sam ostala trudna i iznenada obradovana duplim blagoslovom…pitala sam se da li ću ja to moći….da li ću uspjeti ovaj put…i DA, uz Božiju volju, uspjeli smo, bila je to divna trudnoća, a 08.11.2011. godine, na svijet su došle moje dvije velike ljubavi, dva majkina sina…“duplo, pa muško“ tako su pisali o nama i u novinama….jer rodili smo se na dan proslave jednog dnevnog lista i obradovani poklonima u porodilštu, davali smo i izjavu…pa neka, mislila sam, i treba sada svi da čuju za nas….
Carski rez je obavljen oko pola 12, a prvi susret sa bebama je bio oko 18 sati, susret koji se ne može opisati, to su prave suze radosnice. Nikakav bol se tada ne osjeća, samo ljubav i sreća, to zna samo majka……a meni je moja pokojna majka i tada jako nedostajala…moj 3 minute stariji sin me baš na prvi pogled podsjetio na nju, refleksno mi se nasmješio i pogledao me svojim malim okicama, kao da je podržao moju misao. Moj malo mlađi sin je spavao, mamina ćela lutka sa velikim obrazima, baš ista kakvu sam priželjkivala kao djete….držala sam ih u naručju, kao nekada moja majka mene i malo mlađu sestru i srce mi je bilo kao kuća…napokon, dobila sam nešto samo svoje…razlog zbog koga se živi….hvala ti Bože….
[wp_ad_camp_1]
Brzo su ih odnijeli nazad i pustili me da ispunjena odmaram na intezivnoj. Ja sam se fino oporavljala i nakon 2 dana, došlo je vrijeme da budem često sa njima i da ih pokušam prisloniti na grudi…o dojenju sam čitala prije trudnoće, nisam se puno opterećivala, niti mislila da li ću sve znati, htjela sam pokušati, potruditi se….priroda će učiniti svoje, majčin instinkt će mi reći kako, mislila sam…sestru i mene je majka dojila po 12 mjeseci, valjda ću i ja moći…iako u toku trudnoće nisam primjetila ni jednu kap iz svojih grudi, vjerovala sam da će mlijeko nadoći….uvijek sam se ponosila svojim grudima i vjerovala sam da će jednom i služiti svrsi….malo sam se samo brinula zbog malih bradavica, ali daću sve od sebe, pa kako bude……ispod jastuka sam držala ikonu Bogorodice Mlekopitateljnice, koju mi je u maju, sasvim spontano, donio suprug sa Svete Gore, molila sam se i nadala da ću uz Božiju pomoć i milost uspjeti i u tome…i DA i u tome sam uspjela….
Moji mali zamotuljci su rodjeni sa dobrom kilažom za blizance, u 38 nedelji su rodjeni i težili su 2920 gr i 3330 gr, tako da nisu bili ni dan u inkubatoru, bile su to, hvala Bogu, zdrave bebe i spremne odmah da sisaju…kako je taj dan, kada sam imala prvo druženje sa svojim bebama, bilo 27 rodjenih beba na odjelu, a jedna babica, nije bilo ni vremena, ni mogućnosti da nam se neko posveti i pokaže kako se doji. Babica bi male drekavce, koji su svi kao kifle bili poredani na kolicima jedni do drugih, podjelila mamama po sobama i nastavila dalje…hm, kada se samo sjetim tog plača bebica, kao žabice su kreketali svi u glas…a opet je to bila jedna od najljepših muzika koju sam čula do tada. Znači njihov prvi susret sa mojim grudima bio je na moju ruku i onako kako sam ih sama znala postaviti tada…
Bilo se teško okretati zbog rane, pronaći pravi položaj, ali gledajuću u njih dobije se nevjerovatna snaga i volja i svim silama se trudiš uraditi najbolje…tada mi je odgovaralo što su umotani u pelenu i što im samo glavica viri…zezala sam se da ću ih tako i kući umotati i oblačiti, jer je lako rukovati sa njima…prvo sam prvenca stavila na desnu dojku i odmah je znao jako povući, kao da je oduvjek sisao, kao vakum….a drugog sina sam stavila na lijevu dojku i palo mi na pamet staro sujevjerje, ako djete prvi put podojiš na lijevu dojku da će biti ljevoruk, pa sam se smiješila i pitala se da li je istina….i moj mlađi sin, ali veća i krupnija beba me nije iznevjerila, odmah je pronašao put do bradavice i počeo snažno vući….shvatila sam, da sa njima neće biti problema, oni su spremi, a ja…
E sad, ja sam se trudila, okretala na stranu koliko sam mogla, u početku su ih donosili obojicu, a kasnije jednog po jednog….mlijeko je nadošlo i u početku je baš bilo žuto…gledala sam porodilju do sebe koja se par dana porodila prije mene i pitala se kada će moje mlijeko biti tako bijelo i kada će bebe se moći najesti…
Iako sam čitala da bebe u početku i ne mogu puno papati i znala da im babice daju po malo i ad mlijeko, ali eto….glavna majčina briga se odmah pojavila-samo da dijete ne bude gladno…:) .Koristila sam svaki tren kada su pored mene da ih stavljam na dojku, znajući da će jedino oni navući mlijeko, a ne pazeći kako ih stavljam… bebe su refleksno otvarale usta, bradavice su bile male i često je bolilo…počele su da se stvaraju ragade…rekla sam mužu da mi kupi kremu, silikonske bradavice, mazala sam svojim mlijekom ranice, rekla sam da mi donese jastuk za dojenje, tufere za grudi, čaj za dojilje. Pokušavala sam dojiti i stojeći, polusjedeći, kako sam znala i umjela..zagrizla bih jastuk, kada bi oni mene, ali nisam popuštala….plakala sam i molila se samo da naučim, da mi Bogorodica pomogne…pitala sam jednom babicu da mi pokaže pravilan položaj i ona bi uhvatila moju dojku i gurnula bebici u usta, govoreći da beba ne smije uzeti samo bradavicu, nego dio oko areole, te da ako pogrešno prihvati, da probam ponovo, stavljajući mali prst u kraj bebinih usana, da bi lagano popustila pritisak…babice bi govorile i da se moramo izdajati, jer možemo dobiti upalu-mastitis, pa bi povremeno došle i pokazale gdje tačno treba da obuhvatimo dojku i kako da to radimo…uh, a boljelo je kada su one to radile i pritiskale, mi svakako nismo znale tako same sebi…jedna od babica mi je tada rekla da misli da ja imam dosta mlijeka i da ću moći dojiti obe bebe i bila je u pravu….tada sam mislila, ako Bog da, pa da uspijem bar prvih 6 mjeseci…
Uglavnom, sve mame na porodiljskom odjelu su se snalazile kako su znale, nekima nije bilo prvi put, a upoznala sam dosta mama kojima je to bila prva beba i mnoge od tih prijateljstava traju i dalje…tada sam po prvi put nagledala se i različitih oblika i veličina dojki, oblika bradavica i ništa nije bilo prepreka dojenju…..neke mame su koristile pumpice za izdajanje mlijeka, neke silikonske bradavice, neke su uporno govorile ššššš bebi, u nadi da je smire, neke su plakale, neke su uspjele odmah fino dojiti, a sve mi smo trudile da bebe umirimo, da ih nahranimo…jer babice su samo govorile dojite bebe – to je najvažnije za njih, posebno to prvo mlijeko-kolostrum, dojite bebe-to će najbolje pomoći kod žutila beba, dojite bebe-tako neće gubiti na kilaži, dojite bebe-moraju kakati. A kada god bih imala priliku samo sam ispitivala babice, pedijatra, bila sam gladna znanja…a iskustvo tek slijedi i vidjeću da li sam mu dorasla, želim učiniti samo najbolje za njih.
Učila sam se tih 7 dana u bolnici, ali pri izlasku kući rekla sam ipak mužu da ponese i pripremljenju ad hranu, jer smo iz bolnice do kuće trebali putovati 2 sata kolima, a mislila sam šta ako ih ne budem znala dojiti, ako budu plakali u putu, sramila sam se tada, mislila sam da sam smotana, da nisam naučila, bojala sam se da neću uspjeti…bebe su izašle iz bolnice sa 2800 gr i 3100 gr….ipak, srećom, u autu su ipak samo dojili i bili mirni – mislila sam tada sve bebe se vole voziti…….napokon smo 15.11.2011. srećni došli svojoj kući…
Dojke su i dalje boljele…silikonske bradavice su pomagale da beba bar u početku navuče bradavicu, pa bih onda skinula i nastavili bih dojiti bez njih, jer one su se odjepljivale, počelo me svrbjeti, dobila sam i osip od njih….dojila sam jednog po jednog, jer zbog bola od regada nisam mogla dojiti ih istovremeno, bilo mi je lakše paziti na njihovu glavicu i pritiskati svoju dojku rukom. Nisam odredila svakome dojku, nego sam ih mjenjala, jedna dojka me više boljela, bila mi je muka stavljati bebu na tu dojku, ali znala sam da sve prođe, pa će i to…napredovali smo svaki dan u znanju…ja sam u početku bila preumorna…mislila sam u jednom trenutku da ludim ili spavam…nešto se dešavalo u mojoj glavi….mislila sam u to vrijeme da je jedino što sam radila bilo dojenje i dojenje…muž je bio na godišnjem, sestra mi je pomagala oko kućnih poslova…i nekako smo funkcionisali u tih prvih 40 dana ….sjećam se da je rodica koja je došla na babine, vidjevši me kako dojim upitala : „Zar nije to najljepši osjećaj na svijetu?“….gledala sam je onako blijedo, odgovarajući sa „valjda“….sve me boljelo, nisam tada tako mislila…a DA, kasnije sam shvatila da je i ona bila u pravu…..
Nakon 7 dana kod kuće bojala sam se te prve kontrole, ali kada sam ih izvagala, bila sam srećna- dječaci su dobili po 230 gr…super…….pedijatar je bio zadovoljan….ma idemo dalje, ja to mogu…
U kući sam uvijek imala rezervu ad mlijeka, nabavili smo davno flašice, cucle…ali moji dječaci cuclu su odmah odbili, jedan je uporno izbacivao, a drugi je 3 puta povratio na nju…čitajući negdje da je bolje da djeca koja doje ne koriste cuclu, bilo mi je i drago što neće…a opet, znala sam po pričama drugih da je duda spas za spavanje bebama….oni nisu htjeli, mi smo odustali od pokušaja i moje bebe su tek sa godinu i po počeli se igrati sa cuclama, a naravno nikada nisu ni prespavale cijelu noć….
Kada bi se slučajno desilo da odspavaju 4-5 sati u komadu dojke bi mi toliko nabrekle i boljele, sa sam svaki čas pogledala na krevetić i željela da se probude i ručkaju, da mi olakšaju…nisam mogla spavati, ni namjestiti se od bola u grudima…i obično bi ih sama probudila onda…probudim i supruga i kažem da opipa, a on se smije i komentariše da su kao silikoni i da bi bilo dobro kada bi takve ostale…:)
Kada bih osjećala da sam preumorna, muž bi im napravio i ad mlijeko i nudio, ali oni nisu jednostavno htjeli prihvatiti flašicu…jedne prilike sam otišla na pomen jednoj jako bliskoj osobi, a sestra i tetka su ostale sa bebama….morala sam se jako brzo vratiti, jer su neutješivo plakale i nije bilo šanse da se nahrane na flašicu…gledajući sada, drago mi je što nisu prihvatili, bez obzira koliko teško bilo i što je sve bilo na meni, ipak je to najbolje za njih i ja sam dala svoj maksimu, onoliko koliko nikada nisam vjerovala da mogu…ponekad sam se pitala da li je dobro da ih hranim, ipak sam imala problema sa štitnom žlijezdom, bila jako alergična na sve polene…smatrala sam sebe nezdravom osobom, u smislu da nisam vjerovala da moje mlijeko nekome može biti dobro, ali opet mislila sam da Bog zna šta je najbolje za njih i da ne bi dozvolio ništa loše….
Bilo mi je zanimljivo to mljackanje dok jedu, uvijek sam morala držati siperčić pod ustima, jer obavezno bi mlijeko prolazilo kraj usta i kvasilo krevet, bljuckali su….puštali krike uživanja dok ručkaju, kao male životinjice…Stariji sin je jeo halapljivo, vukao bi bez prestanka, odlučno i dugo, a onda je bolje spavao…a mladji je bio lijen, spavao bi na dojci, pa sam ga morala buditi, štipkati, sporije je vukao…ali eto, zajedno su napredovali veoma dobro… vrijeme je prolazilo…u početku sam pratila koliko dugo jedu, koliko često, zapisivala sam, htjela uspostaviti neki red i ritam, upratiti, ali ubrzo sam napustila i ritam i minute, sisali su na zahtjev, kada su bili budni, kada su plakali, kada su i koliko htjeli…i dalje ne vodeći strogo računa o tome da ima svako svoju dojku….obično bi zaspali uz dojku i znala sam da je to greška, jer će se naviknuti, ali gledati svoje bebe pored sebe, vidjeti taj mir, tu ljepotu…bilo je jedinstveno, nikada nisam mogla odoljeti tome…uživala sam u tom osjećaju bliskosti, povezanosti, ljubavi…
Nakon mjesec dana, moje bebe su dobile po 1450 gr svaka i ja sam bila pre, pre ponosna…ljubila sam ikonu Bogorodice i dobila još veću snagu za dalje… budila sam se oznojena, pila sam vodu kao luda, mislila sam da imam šećer koliko sam bila žedna…a pedijatar mi je rekao, da je odlika prave dojilje žeđ…pa sam se utješila…u početku sam pazila šta jedem, kasnije sam prestala i to, jela sam šta mi se jelo…samo umjereno…a kile su se topile, imala sam 62 kilograma, 2 manje nego na početku trudnoće, a u trudnoći sam dobila +30 kg…..srećom nisam nikako bila bolesna i nije bilo potrebe ni za kakvim lijekovima i bebe su isto bile zdrave i super su napredovale…isključivo smo dojili 6 mjeseci, pa počeli sa kašicama, sve po školski…ostala sam sama sa njima, muž je sa posla dolazio oko 17, ali snašli smo se…dojka je bila spas za sve, za krmeljive oči, zapušen nosić, nervozu, grčeve, plač…prošli smo sve skokove u razvoju….u početku smo dojili u svim položajima, a kasnije osnovni položaj je bio ležeći svaki sa strane…dojili smo u tandemu…dojili smo i na javnom mjestu, u parku, na bazenima, u kafiću, u gostima, na izletu, gdje bi se zadesili… slikali smo se i snimali…Nisam se osvrtala ni na kakve ljude, komentare, slušala sam samo svoje srce i dičila se njima.
I kada smo napunili 6 mjeseci, bila sam srećna, ali nastavilo smo i dalje, nikada nisu pili nikakvo drugo mlijeko, mislila sam dojiću ih do godinu dana, ali izdržali smo 16 mjeseci….znali su kasnije i sami naći dojku, tražiti, postali su pravi mali ovisnici o sisanju, jeli su sve drugo, ali sika je ostala broj 1. Nikada nisu prespavali noć, sisali su i kao veliki po noći – kao da su male bebe, bilo ja naporno, ali naviknuta na takav ritam, nisam se više bunila…bilo mi je samo bitno da budu srećni….odluka o operacija moje štitne žlijezde je dovela do prekida dojenja, ma koliko razmišljala postepeno ih odbiti, nisam to uspjela, jutro na dan operacije sam ih podojila i otišla u bolnicu, smatrajući da je svaki dan za njih dragocjen…nisam ni slutila koliko sam hrabra….plakala sam radi njih, radi dojenja, ne radi operacije….bilo mi je jako žao…plakala sam i mjesecima prije kada sam shvatila da ću ih morati odbiti, a oni to tako vole….u bolnici dok sam izdajala svoje mlijeko i prosipala, bolilo me više srce, nego rez na vratu….a oni, plakali par noći, tražili mene i izdržali…kada sam se vratila jako se obradovali, nisu zaboravili ni sikanu…ali pokazujući im rez i govoreći sikana se pokvarila, nekako sam ih ubjedila da ne traže…nakon nekoliko dana kada sam im pokazala, oni bi prislonili usnice, milovali i radovali se, mlađi sin je čak bio u stanju i dalje vući, ali nisam dozvolila radi lijekova koje sam morala piti….
…ali eto ostalo je spavanje uz mene, trpanje ruku u njedra, riječ kika….oduševljenje da je i sada, nakon 4 mjeseca kako ne dojim, vide, pipnu….nisu je zaboravili…a meni drago. U mojim dojkama još ima tragova mlijeka i kada stisnem izlaze male kapljice…i svaki mjesec brojim i mislim se kako smo još mogli uživati zajedno, ali eto tako je-kako je…opet, mogu samo zahvaliti dragom Bogu što je sve bilo ovako i što sam punih 16 mjeseci mogla pružiti ono najbolje svojim sinovima, što sam bila tako blagoslovena i srećna, kako neću biti više nikada u životu….
Blagoslovena, članica grupe Moja podrška dojenju