16. 07.2012. ću dobro pamtiti.
Druga trudnoća, do sad skoro sve u redu ali kontrakcije krenule. Uh! Panika jer je termin tek 22.08. ali, po savetu mog ginekologa odlazim na kliniku. Na jednoj me odbiju (u Mišoviću) ali ne budem lenja pa odem u Višegredsku. Naravno, odmah prijem u porodilište i moja, a i njihova panika jer nešto nije u redu. Parametri pokazuju mesec dana stariju trudnoću zbog prevelikog obima glave mog sinčića. Smeštaju me na odelenje, rade amniocentezu i dolaze do zaključka da je termin stvarno 22.08. Ipak, zbog pogrešne injekcije, moj hrabri bebac se rađa 23.07. bukvalno na hodniku, ispred pripremne sobe. Taj strah da li će zaplakati, da li je u redu, to ne mogu opisati rečima. Ipak, moj hrabri mališa je nakon nekoliko sekundi zaplakao. Odmah su mi ga pokazali i odneli na opservaciju. Sutradan me neonatolog zove i saopštava da ima krvarenje u glavi i da ima neobičan oblik glave kao i pola glave i čela otvoreno ali da ne mora u inkubator. Šok!! Prvu bebu sam rodila u terminu, normalno sve proteklo,zdrava i prava beba!
Doneli su mi ga na podoj već veče nakon porođaja i to na moje insistiranje. Imao je jaku žuticu ali nisam dozvoljavala da ga dohranjuju jer su meni dojke bile prepunjene. Nije dolazilo u obzir da dozvolim sebi mastits. Izmlazala sam se i pravila frku svaki put ako mi ga redovno nisu donosili na podoj. Moja briga je bila kako ću ga razbuditi i naterati da sisa, i uspela sam u svojoj nameri. Posle 4 dana su nas poslali kući.
[wp_ad_camp_1]
Uhvatila me je panika jer su me poslali sa bebom koja je bila skroz hipotona (mlitava), bebom koja je ipak mesec dana ranije rođena, bebom za koju sam znala da iziskuje dodatnu pažnju.
Posle 10 dana su me zvali iz Dome zdravlja da dođemo na merenje. Znala sam! Pokušali su da me ubede da moje mleko “nije kvalitetno” i da moram da mu dam dohranu jer je napredovao samo 90 gr. Lepo sam im održala predavanje i tek posle mesec dana dovela bebana na kontrolu. Njihov komentar je bio:”Šta ste mu dali kada je napredovao 1600gr?!” Rekoh, dojila sam ga. Bez gledanja u sat, opušteno i kad god primetim da mu je potrebno.
Evo, moj Maksim je 23.07. napunio dve godinice i još uvek siki. Trudimo se da ispratimo svaku javnu akciju gde se može podržati dojenje a i ja sama se trudim da podignem svest o značaju dojenja u mom okruženju i ako me mnogi smatraju za fanatika jer u poslednje 4 ipo godine intenzivno učim o dojenju i svemu vezanom za isto.
Znate kako ja kažem: ” Ako sam ja uprkos svim stresovima oko mog malog princa uspela da dojim i dojim još uvek, to može i svaka druga majka, bez nekih opravdanja. Dojenje nije lako ali uz volju postaje nešto najdivnije u vasioni.”