Prica o dojenju mog hrabrog bebana Maksima i moja

milena-d16. 07.2012. ću dobro pamtiti.
Druga trudnoća, do sad skoro sve u redu ali kontrakcije krenule. Uh! Panika jer je termin tek 22.08. ali, po savetu mog ginekologa odlazim na kliniku. Na jednoj me odbiju (u Mišoviću) ali ne budem lenja pa odem u Višegredsku. Naravno, odmah prijem u porodilište i moja, a i njihova panika jer nešto nije u redu. Parametri pokazuju mesec dana stariju trudnoću zbog prevelikog obima glave mog sinčića. Smeštaju me na odelenje, rade amniocentezu i dolaze do zaključka da je termin stvarno 22.08. Ipak, zbog pogrešne injekcije, moj hrabri bebac se rađa 23.07. bukvalno na hodniku, ispred pripremne sobe. Taj strah da li će zaplakati, da li je u redu, to ne mogu opisati rečima. Ipak, moj hrabri mališa je nakon nekoliko sekundi zaplakao. Odmah su mi ga pokazali i odneli na opservaciju. Sutradan me neonatolog zove i saopštava da ima krvarenje u glavi i da ima neobičan oblik glave kao i pola glave i čela otvoreno ali da ne mora u inkubator. Šok!! Prvu bebu sam rodila u terminu, normalno sve proteklo,zdrava i prava beba!
Doneli su mi ga na podoj već veče nakon porođaja i to na moje insistiranje. Imao je jaku žuticu ali nisam dozvoljavala da ga dohranjuju jer su meni dojke bile prepunjene. Nije dolazilo u obzir da dozvolim sebi mastits. Izmlazala sam se i pravila frku svaki put ako  mi ga redovno nisu donosili na podoj. Moja briga je bila kako ću ga razbuditi i naterati da sisa, i uspela sam u svojoj nameri. Posle 4 dana su nas poslali kući.

[wp_ad_camp_1]

Uhvatila me je panika jer su me poslali sa bebom koja je bila skroz hipotona (mlitava), bebom koja je ipak mesec dana ranije rođena, bebom za koju sam znala da iziskuje dodatnu pažnju.
Posle 10 dana su me zvali iz Dome zdravlja da dođemo na merenje. Znala sam! Pokušali su da me ubede da moje mleko “nije kvalitetno” i da moram da mu dam dohranu jer je napredovao samo 90 gr. Lepo sam im održala predavanje i tek posle mesec dana dovela bebana na kontrolu. Njihov komentar je bio:”Šta ste mu dali kada je napredovao 1600gr?!” Rekoh, dojila sam ga. Bez gledanja u sat, opušteno i kad god primetim da mu je potrebno.

Tog dana je dobio i vakcinu i tada kreće naš košmar. Za mesec dana obim glave mu je porastao za skoro 4cm. Kreću razna ispitivanja u narednih par meseci, skener, MR glave, EEG …Haos sve u svemu. Dobija još vakcine za Hep B i Pentaxim i na njih se pojavljuju burene reakcije. Saznajemo da ima proširene moždane komore i veću masu mozga ali da, hvala Bogu nema hidrocefalusa.  Imao je i dve manje hirurške intevrencije ispod pazuha gde su mu drenirali ” naživo” i čupali žlezdu. Za sve to vreme moj beban siki (isključivo do 6 meseci) i pored pritiska sa strane da je on krupan, da sam ja mršava i da mu dam dohranu jer ću “upropastiti” oboje. ALI NE! Ta ista sika nam je bila spas nebrojeno puta, bila je i hrana i uteha onda kada nam je bilo najteže. Meni je bila dokaz da nijedan stres ne može da utiče da mleko nestane i da je to samo neznanje i nedostatak truda kod pojedinih majki jer, verujte mi, jako je stresno kada svaki mesec imate bezbroj kontrola sa bebom kod nekoliko različitih specijalista i kada vam kažu da pojma nemaju šta je u pitanju.
 
Prošli smo i tešku upalu bubrega sa urinarnom infekcijom i tada nam je sika bila prva i najvažnije i ako sam i na odeljenju nefrologije gledana kao kreten koji toliko potencira dojenje. Šta više, dok je bio na infuzijama ubeđivali su me da mu moje mleko ne treba. Jedina doktorka koja je uvek sa osmehom gledala na moju volju i želju da ga dojim uvek i svuda je naš fizijatar iz Sokobanjske.
Inače, i stariju ćerkicu dok sam dojila, uvek sam bila neko ko je promovisao dojenje i nikada mi nije palo na pamet da bi na bilo koji drugi način  mogla da hranim svoju bebu/dete. Važim za osobu koja je za to da se dete što duže doji, da majke doje bilo gde, na bilo kom mestu i u bilo koje verme.
Evo, moj Maksim je 23.07. napunio dve godinice i još uvek siki. Trudimo se da ispratimo svaku javnu akciju gde se može podržati dojenje a i ja sama se trudim da podignem svest o značaju dojenja u mom okruženju i ako me mnogi smatraju za fanatika jer u poslednje 4 ipo godine intenzivno učim o dojenju i svemu vezanom za isto.
Znate kako ja kažem: ” Ako sam ja uprkos svim stresovima oko mog malog princa uspela da dojim i dojim još uvek, to može i svaka druga majka, bez nekih opravdanja. Dojenje nije lako ali uz volju postaje nešto najdivnije  u vasioni.”
Veliki pozdrav od Maksima i njegove mame Milene
Podjeli:

Odgovori

error: Content is protected !!