Javljam se i ja sa svojim iskustvom o dojenju, sa svojom pričom koja je vrlo pozitivna i ne znam jesam li sretnica ili to tako treba biti, ali ja od prvog dana do danas uspješno i isključivo dojim, nisam imala nikakvih loših iskustava i podupirem dojenje u cijelosti! Najbolje je za bebu, dobro je za majku, jednostavno je – sve u svemu idealna kombinacija, i 100% prirodno 😉
Rodila sam prije četiri mjeseca prekrasnu malu curicu, prirodnim putem… Nekoliko mjeseci prije rođenja počela sam istraživati i čitati o dojenju te se nadala da ću i ja „to moći“. Kažem tako jer sam tada slušala i naslušala se dosta negativnih iskustava od prijateljica, majki, poznanica,… nažalost više negativnih nego pozitivnih pa sam odmah povezala ta iskustva s pretpostavkom – da je uspješno dojenje rijetkost i da je vjerojatnije da „neću imati dovoljno mlijeka, da neću imati tzv. jako mlijeko, da će dojenje jako boljeti, da ću dobiti mastitis, da ću imati strašno bolne rane,…“ nego da ću moći dojiti svoje dijete. No, unatoč uglavnom lošim pričama, ja sam se nekako ipak držala onih nekoliko pozitivnih – rijetkih ali (sada mogu slobodno reći) – zlatnih!
Baš sam htjela dojiti, kada god bih razmišljala o rođenju svog djeteta i svakom najmanjem detalju koji me čeka, uvijek sam govorila,… Jooooj, kako bih voljela dojiti, da barem sve bude OK, nadam se da ću moći…
[wp_ad_camp_1]
I došao je taj dan, rodio se moj mali anđelić, moje sve… Moram priznat da sva ona znanja koja sam se trudila upiti i naučiti i pripremiti se pala su u vodu kada sam vidjela to malo biće pored sebe za koje sam ja od sada na dalje „glavni odgovorni“ hehe. Ali s druge strane, bila sam spremna prihvatiti svaki savjet, sve što mi sestre kažu i pokažu. Kako sam rodila kasno navečer, sestra me odmah pitala želim li se odmoriti pa da mi bebicu donesu ujutro. Ja sam rekla kako oni misle da treba, da će tako i biti. I pustili su me da se odmorim (iako od adrenalina i uzbuđenja nisam spavala cijel noć), a bebicu sam ponovno primila u naručje s prvim zrakama jutarnjeg sunca.
Odmah su mi objasnile sestre kako bebicu staviti na cicu, kako mora pravilno uhvatiti da me ne ozljedi i da se pravilno nahrani. I od prve je uspjelo, bebica je počela papati kao velika, kolostrum je odmah krenuo (čak sam i u trudnoći već počela imati povremene „iscjetke kolostruma“ pa su mi prijateljice znale reći – to ti je super znak da ćeš imati mlijeka). Nakon dva tri dana kolostruma, nadošlo je i mlijeko, i to je bome NADOŠLO! U roku od nekih 15-tak minuta grudi su mi nabujale poput balona, a s time i panika, bol, nelagoda,… sve što neiskusna majka koja prvi puta sve to prolazi osjeća. Odmah sam sva u strahu zvala sestre. Dale su mi ručnu izdajalicu i termofor, rekle da prsa grijem termoforom, tuširam se toplom vodom, probam pod tušem masirati grudi jer da će mi tako biti jednostavnije izdojiti višak odnosno smanjiti pritisak da beba može normalno prihvatiti cicu, a ne da prejaki mlaz napravi kontra efekt. U početku mi se činilo da ne pomaže, da sve što radim radim krivo i uzaludno, ali malo pomalo, uz trud i upornost, i grijanje termoforom (iako je još uvijek bilo ljeto i vrućine) i znojenje, trud se isplatio J Situacija se smirila, grudi su došle na svoje, i svaki sljedeći nagli nadolazak mlijeka znala sam smiriti, i uz pomoć sestara i njihovih savjeta, ovladala sam situacijom. E da, nisam navela sljedeće.
Bebica je rođena s infekcijom (kažu da je od mene pokupila prilikom poroda, ali da je to česti slučaj i nije opasan, ali bebica u tom slučaju odmah ide na infuziju da ojača imunitet i antibiotik) pa smo morale ostati 7 dana u bolnici. Prva tri dana bila je na infuziji i antibiotiku, a preostalih 4 samo na antibiotiku. U početku mi je taj dulji ostanak u bolnici izgledao strašno, ispraćaji starih „cimerica“ i doček novih, i tako 3 puta zaredom, ostavljao mi je jedan gorki osjećaj oko srca i malo tuge i nostalgije za domom. Ali opet, kako su dani odmicali, zapravo sam shvatila da mi se dogodila jedna velika sreća u toj nesreći. Malena je posve „ozdravila“, ta bakterijica je iskorijenjena, na sva pitanja, nedoumice i strahove oko dojenja, presvlačenja bebe, grčeva,… i svega ostalog što me čeka dobila sam iz prve ruke – od cimerica (kojih je bome bilo J i sve su bile majke 2, 3 i više djece; ja sam jedina tada bila prvorotkinja), od sestara; zatim nadolazak mlijeka nisam prošla sama, jer da me sve ono dočekalo doma – imam osjećaj da bih dobila infarkt od panike. Imala sam male ranice, ali zaista minimalne, dva tri dana, dok mi bradavice nisu očvrsnule i naviknule se na bebino sisanje; pomogle su mi male hladne kompresice s antibiotikom koje se mogu kupiti u ljekarni. I nisu se više javljale.
Usavršila sam sve vrste prematanja (to mi se u početku činilo kao nuklearna fizika, mislila sam da nikada neću naučiti presvlačiti dijete J), naučila sam obući to malo sićušno i nježno stvorenje bez da joj slomim ruku ili nogu hehe… naučila sam nositi svoju curicu čega me je također isprva bilo strah da je ne „slomim“. Tako je bila malena i nježna, iako sam shvatila da su puuuuno žilaviji no što izgledaju i no što mi mislimo. Pa kada se samo sjetimo kroz koliki „otvor“ one/oni izađu čitavi J bebica su mala svjetska čuda, a kad smo već kod toga,ni mi majke nismo za bacit 😉 Od kada sam rodila, divim se nama ženama još i više i svakoj majci (pogotovo onima koje su rodile prirodno skidam kapu i dajem naklon).
I nakon 7 dana, mojoj sreći nije bilo kraja. Napokon doma, bebica je puštena s istom kilažom s kojom je rođena (3150 g) J A to je prava rijetkost (rekli su mi). To me posebno obradovalo zbog one infekcije zbog koje sam se pobojala da će malena previše oslabiti pa da ćemo morati još duže ostati… Ali ne, sve je bilo super!
Dojenje se nastavilo lijepim tijekom. Svaka dva do tri sata. Ponuda i potražnja su se ustalile, bebica je super nastavila papati, nikakvih problema. Ali i dalje sam bila skeptična. Nakon toliko loših priča, garant će se nešto dogoditi, izgubit ću mlijeko, nešto će biti… predobro je da bi bilo istinito… I ništa J Sve je i dalje bil super! Prvi pregled s mjesec dana u potpunosti me umirio i učinio tako ponosnom majkom. Pedijatrica je bila oduševljena, nakon mjesec dana uz dojenje, beba je dobila kilu!!! Hehe, ajme sreće. Samo tako nastavite, rekla mi je. I tako je i bilo.
Sljedeći pregled s dva mjeseca – još jedna kilica! J Divota. Beba super napreduje i u dužinu i na težini. Zdrava bebica u svakom pogledu. Samo dojenje… Također svaka dva do tri sata.
E onda je došao treći mjesec. Odjednom je malena počela tražiti češće za jesti, pa nervozica, pa bi jela, pa ne bi, pa plač… Ja sva u strahu, ne znam što je. Što ne valja? Je li nešto sa mnom, s mlijekom, jesam li nešto pojela, kako već može biti gladna… pa jela pred sat vremena… I tako smo se upoznali s prvim „skokom u razvoju“, kako ih nazivaju. Prijateljica koja ima dvije kćerkice utješila me i poslala tekst o skokovima u razvoju, odnosno o tim promjenama radi kojih majke u većini slučajeva prestaju dojiti jer misle da su one krive i da im mlijeko više ne valja. „Nemoj odustati, to je sve normalno, samo nastavi dojiti na zahtjev koliko god malena traži,… Prestat će kroz tjedan dana“, rekla mi je . I stvarno je tako i bilo. Češći a kraći podoji urodili su plodom. Beba si je „nacicavala mlijeko“ za period koji slijedi i u kojoj će joj trebati više mlijeka! Bože, ta priroda je čudo, pomislila sam u sebi. Kako fascinantno… Osjetila sam da se stvara više mlijeka, ali beba bi sve pojela pa problema nisam imala. Znalo je malo procuriti ili zašpricati bebu 😀 ali svo zlo je bilo u tome! U trećem mjesecu je dobila pola kile, što je pedijatrica kaže – normalno.
E da, ovo moram obavezno navesti jer ću zaboraviti:
LIJEK ZA SVE BEBINE PROBLEME JE MAJČINO MLIJEKO. Uvjerila sam se i oduševila se. Malena je imala onaj dosadni novorođenački osip od mojih hormona. Svakakve kreme su mi preporučivali ali ona ista prijateljica mi je rekla, samo maži sa svojim mlijekom i smirit će se. I zaista jest. Imala je prištić na prištiću, jadničak mali, crvenilo, nekakve ekcemiće,… Sve je nestalo – samo uz moje mlijeko. Tako je bilo i s upalom suznog kanalića. Oko joj je počelo lučiti neki žuto-zeleni sekret, ja bih joj kapala mlijeko u oko… i nakon nekoliko dana – nestalo J Mojoj sreći nije bilo kraja…
Vraćam se na skokove u razvoju. Svaki sljedeći taj „skoku razvoju“ ili promjena u dinamici dojenja u meni više nije izazivala niti strah niti paniku… Jednostavno bih dojila na zahtjev i to je to. Ako bebi treba više, dajem joj više. I to je to… Nikakvih daljnjih problema…
Došao je i četvrti mjesec, u kojem smo sada J Sve je super, dojim, beba super papa i napreduje. Taman smo imale pregled, dobila je još pola kile od prošli put, i sada ima 6180 g! Pedijatrica je prezadovoljna, podupire me i kaže da do 6-og mjeseca s ovakvim napretkom mogu slobodno samo dojiti, bez straha i sumnje. Iako, ostale majke koje su također dojile kažu da malo ranije krenem s kašicama, čisto da se bebica upozna sa žlicom, općenitom tim novim načinom hranjenja, jer da će zapravo prvo uspješno hranjenje i tako doći nakon pola mjeseca, mjesec. Sve do tada bit će bljucanje hrane van, igranje s njom i sl. Pa ću vidjeti. Možda joj s 5, 5 i pol počnem davati prvu kašicu…
Također, moram reći i kako mi je nevjerojatno drago kada me mama, teta, i njihove prijateljice (dakle žene koje danas imaju oko 50 godina) gledaju u čudu, odnosno malenu gledaju u čudu kako je zdrava, buckasta, slatka beba a samo je na majčinom mlijeku. Jednostavno ne vjeruju i stalno me pitaju – ali što joj još daješ: čaj, čokolino, ne fruteke,…? A ja ponosno odgovaram: Ne, ne… Samo mlijeko : Žao mi je što je svaka od njih stala s dojenjem oko trećeg mjeseca kada nastupaju te promjene u dojenju i dijete traži više, „nacicava si mlijeko“. Žao mi je da im nitko nije rekao da je sve s njima u redu, da beba plače jer želi još jesti, a ne zato jer njihovo mlijeko nije dovoljno dobro; da trebaju i dalje dojiti jer da će sve to doći na svoje… Nažalost, nisu dobili te savjete i podršku, nego su dobile upravo suprotno: Dijete je gladno, tvoje mlijeko više nije dobro, odmah kreni s dohranom,… i sl. I tako su i moja mama, i njena sestra,i njihove prijateljice,… prestale. Zbog pritiska okoline i nedovoljne podrške, i vjerojatno tada još nedovoljne količine informacija.
Da više ne duljim, nadam se da sam uspjela u naumu da podijelim svoje lijepo iskustvo u dojenju koje još uvijek traje i koje (sada kao prava iskusnjara 😉 hehe) dijelim svakoj novopečenoj majci, ako mi se pruži prilika. Žao mi je moje majke i njene generacije što nije imala podršku kao ja, što nije imala možda koga pitati, što je vjerojatno u svemu tome bila sama; ali dobro, i tri mjeseca su super, i danas kada znam sve što dojenje donosi, zahvalna sam joj na njima J
Nadam se da sam vam pomogla s nekim savjetima i svim majkama dojiljama želim puno sreće i upornosti, u nadi da ćete i vi imati „tu jednu osobu“ pored sebe koja će vam pomoći savjetom u pravi trenutak. Ali opet, s druge strane, svako je dijete individualno, i svaka majka. Ali zajedno su kombinacija koja uvijek savršeno funkcionira; ne dajte da vam drugi kažu da nije tako 😉
Karla Šorić
