12.07.2018 godine, 22:03h, 23 mjeseca i 15 dana, 714 dana, 17 136 sati, 1 028 160 sekundi, kako si došla na ovaj svijet pahuljo moja.
Evo me kao i one noći bdijem, čekajući da te privijem na grudi. Još osjetim tvoj slabašni dah na prsima, dok pokušavaš da okusiš prve kapi mlijeka, da ti daju snagu da spoznaš novi svijet u kome si se našla. Ali se ne bojiš, jer tu je tvoja mama, da ti pomogne, da te usmjeri, da te nježno zagrli i nasloni usne na neukrotive vlasi svile.
Samo kada se sjetim, tog majušnog lica, tih prozirnih noktića kojima si grabila moju kožu, istražujući i upijajući svaki pokret tijela koje te do prije par minuta nosilo u sebi.
Sve naše neprospavane noći, svaki moj zabrinuti uzdah, svaki tvoj neutješni plač, i pogled prema meni tim neukrotivim divljim bademima vodio je uvijek samo jednom, privijanju uz moje grudi, i spuštanju usana na zlatne vlasi malene glavice.
Kažu da čovjek godinama postaje jači, otporniji, stabilniji, ali večeras odgovorno tvrdim, da godine nose samo manji prag tolerancije, prema svemu, radosti, tuzi, senzibilnosti, ma prema svakom osjećanju kojim je protkano ljudsko tijelo i duša. Pročitah negdje “nemoj zaspati prije nego što svom djetetu poželiš laku noć, nije važno ako već spava”.
Čak i kada smo zajedno utanjale u san, dok si bila bezbrižno pripijena uz moje grudi, a ja uživala u mirisu tvoje kosice i blizini tvog malog bića, znala sam se prenuti i onako sanječiva dotaknuti usnama tvoje maleno čelo, dovoljno nježno da te ne probudim, a u isto vrijeme dovoljno jako da ti dam do znanja da sam uvijek tu za tebe.
I evo, večeras dok ovo pišem, tačno nakon ovoliko vremena koliko sam i navela, pitam se jesam li ja jedina paranoična izluda koja broji sekunde od početka našeg zajedničkog puta i isto toliko nerazdvojnih dana i noci.
Svo ovo vrijeme kada me pitaju, a zašto je ne ostaviš, nanama, tetkama, tetama, odmori se malo, ne mora dojiti svakih sat vremena, nalazim izgovor u tome da si previše vezana za svoju mamu. Ali sada znam da sam lagala samoj sebi, pa onda drugima… Istina je obrnuta, ja sam u stvari ta koja je postala ovisna o tebi, o tvojim rukicama oko mog vrata, o tvojim moljakanjima po 500x na dan “Daj mami šišii”, o tvom “utaaaniii mammi” “noooc mamiii” “motete (volim te) mami” i još mnooogo toga, jednostavno postala sam ovisna o tvojoj pojavi.
[wp_ad_camp_1]
Danas se prvi put razdvajamo, ali ne na sat ili dva, već kao velika djevojčica ideš keki na raspust, na dan, dva, a možda i tri. (dok malo ne zaboravis “šiši”)
I baš večeras kada si mi iz kekinog naručja mahnula i poslala pusu mumljajuci “motete mami” shvatila sam jedno… Moja pahulja raste, moja pahulja nije više toliko ovisna o mami, moja pahulja može zaspati bez maminog češkenja po glavi, a mama, mama nije spremna na to. U mami se javila bura emocija, more suza, pomiješana i sreća i tuga… Mahnula sam ti moj Tulji i poželjela laku noć… Dolazi mi slika… gledam….pajas, tako nevino, tako bezbrižno, a mene čeka, duugaa neprospavana noć baš kao i onog 28.07.2016, kada sam jedva čekala da svane da te privijem uz sebe….. Noooć Tuljiii, motete tvoj mami
Posvećeno svima nama koji proživljavamo emocionalni krah…
Instagram profil: proud_mamita_of_two
Potrebna Vam je pomoć savetnice? Kliknite za više informacija
