Priča o dojenju 11

Naša priča o dojenju dugom četiri godine počinje onog dana kad mi je doktor priopćio: „zlato vi ste trudni.“  Šok, šok, ali pozitivan, iznenađenje i osjećaj kao da lebdim iznad onog stola, i odmah, odmah sam znala da je curica, jednostavno sam znala.

Moram priznati da prije nisam razmišljala o dojenju, ali u vrijeme trudnoće sam se puno informirala, čitala, pitala, i jednostavno odlučila dojiti. Stvorio se taj klik u mojoj glavi.  Nakon relativno brzog i laganog poroda, kad sam dobila bebu u ruke, nekako kao da sam znala što trebam raditi, ona me gledala onim malim mutnim okicama, kao da mi želi reći da radim pravu stvar. Nisu nas zaobišle ni ragade i bolne bradavice i mlijeko je nadolazilo , izdajala sam se ručno, čak smo probale i šeširiće, ali bezuspješno.

U rodilištu mi nitko konkretno nije pokazao puno , sestre su se samo nagledale na nas. Kad mi je zadnju večer sestra donijela bebu i rekla da je dobila na kilaži to me je ohrabrilo da nastavim tako. Ja sam bila svjesna da dojenje iziskuje puno truda, tj nema odlazaka nekud na dulje, ostavljanje bebe nekom od obitelji, posložila sam si u glavi takav film i ja tome nisam težila.  Ja sam bila zaljubljena u svoju curicu i to prvo vrijeme nije mi društvo odgovaralo, njoj sam se posvetila. Kad nam je patronažna dolazila i vagala je, a beba je dobivala ne težini, srce je bilo puno veselja.

S tri tjedna su počeli grčići, i tu nije bilo nekog spasa, osim gola koža na golu kožu i tako nosanje, dok se nebi umirila i zaspala. Sva sreća vani je bilo toplo. Moja beba je spavala s nama, u našem krevetu, po noći bi se promeškoljila, nije čak ni plakala, ja bi je podojila, ona bi mirno zaspala dalje. Cica nam je bila sredstvo umirivanja, duda, tješilica, ma sve. Prošle smo i skokove u razvoju, kad beba doslovno cijele dane i noći doji, i nekako sam se borila i s kućom, kuhanjem, a veliku podršku sam imala od svojih ukućana. Ponekad nisam ni odspavala, iako nisam po prirodi velika spavalica, spavanje nekako smatram gubljnjem vremena.  Za svako malo jače kmeee, mama je vadila ciku. Nekako se nisam obazirala na komentare zašto spava s nama, zašto je uspavljujem na cici, jer mi je ona davala do znanja da je sretna, da radim dobro, te oči su sjale posebnim sjajem.

Nisam se opterećivala nekim vremenskim razmacima, davala sam joj jesti kad mi se činilo da joj treba, nije me zabrinjavalo kako povećati količinu mlijeka, osim češćim podojima, jer i nema nekog drugog načina.

Bitan je pravilan položaj, a pošto ja imam velika prsa nama je najlakše bilo dojiti u ležečem položaju. Obožavala sam je gledati, maziti, ljubiti, ja sam pravila grimase, pa se ona tome smijala, pa me dragala po licu, a najslađa mi je bila kad bi zaspala, a onako spontano joj se jedna kapljica mlijeka zaustavila u kutu malih usana. I mir, spavala je snom pravednika.

Naša djevojčica se rodila čista, ali kroz mjesec dana joj se na koži pojavilo pet hemangioma, to su male tvorbe od krvnih žilica, crvene boje, koje su u pravilu bezopasne,ali dosta intenzivno rastu kroz prvu godinu.Mnoga ih djeca imaju, većinom se prati njihov rast. Nama je bilo preporučeno spaljivanje hemangioma u totalnoj anesteziji, zbog nezgodnog položaja, na očnom kapku. I tako smo mi krenuli u našu malu borbu i obavili pet zahvata skidanja hemangioma laserom, u razdoblju od 4.mj života prvi put, a s dvije godine zadnji put. Za svaku tu anesteziju dijete mora bili potpuno zdravo, svaki put se vadi krv, i obavlja pregled kod anesteziologa. Naravno kako je ona bila beba, tako smo svaki put krv vadili u bolnici jer u domovima zdravlja ne žele pikati bebe.

Bilo nas je strah, još se i čovjek tamo u bolnici svega nagleda pa se i više uplaši. Nas je svaki put cica vadila iz kriznih situacija. Za svako pikanje, pregled, kad se bojala, pa u autu kad je bila u autosjedalici jajetu, samo sam se nagnula nad nju, ako je plakala, bila uplašena, umorna.  Ujutro smo je morali ostaviti natašte u pola osam na odjelu samu, ali je dva sata prije toga još smjela dojiti, a da je jela neko zamjensko mlijeko nebi smjela jesti 4 sata prije.

Nakon buđenja iz anestezije opet, dva sata plač, to je reakcija, ne smijem je nunati, samo držati, lagano je ljuljuškati, ali nakon dva sata spas, smijemo dojiti..i sve sestre su nas uvije hvalile zbog toga. Posjete su bile od 14 do 15, ali meni su znali reći neka ostanem do kraja pošto je dijete tako blaženo zaspalo, i ne plače i da je nek samo dojim, i da sigurno neće imati nuspojava ni temperatura i da uvečer idemo doma. Jupi. I tako pet puta, svaki  put smo uspjeli. Izdržala ona, a i mi, prošlo je.

Prolazilo je vrijeme, i mama je morala tražiti posao, i našla ga je, svi sretni i veseli, ali, uvijek postoji ali, zar ne? Posao u hotelu, novootvorenom i to u našem mjestu, ali uvjet je bio da svi zaposlenici odu na mjesec dana na edukaciju na more, u hotele istog vlasnika. Naravno, u meni panika, vrištim iznutra, pa kak ću ostaviti svoje dvogodišnje dijete samo, bez noćnih dojenja, bez tješenja, bez maženja, bez mamine ruke, samo tako naglo, kak da joj to objasnim. Nakon razgovora sa svojima, na prvom mjestu s mužem, odvagnuli smo sve za i protiv, i odlučili da mama ide. Jao, kad se sad sjetim..  Laknulo mi je kad sam na dogovorima za posao vidjela i druge mame, jedna je ostavila bebu od 6 mjeseci, jedna curu od 5 godina, jedna troje većih klinaca, nekako sam sama sebi rekla ako mogu one, pa mogu i ja.  Grubo zvuči to- ostavila, ali hvala bogu svima je sve dobro prošlo i imamo radna mjesta i to stalna, veselu ekipu na poslu, redovitu plaću, a posao je nedaleko kuće. Kad čovjek odvagne, zbroji, oduzme i dobije zaključak da je u današnje vrijeme uspjeh imati kakav takav posao.

Kada sam tada prije odlaska zadnji put dojila svoju curu, ajme, grozno, srce mi pucalo, a njene oči pune sreće, pa kako da joj to više nikad ne pružim. Slikala sam je par dana prije odlaska da sa sobom imam slike dojenja, tog sjaja u očima, to veselje, tu moju malu djevojčicu koja će mi narast za tih mjesec dana, a ja je neću vidjeti, pa pitanja da me dijete ne zaboravi, osjećaj da sam najgroznija majka na svijetu . Ostala je s tatom, bakom i djedom, znači u dobrim rukama. Bilo je suza, što od strane malene, mene a bome i tate, priznao mi je da se jako boji kako će njih dvoje  bez mene jer je malena prava sisoljupka, bojao se kako će je utješiti, što ako bude jako plakala. Prva noć veli on, bila im je najgora, ali eto, vele da su djeca prilogodljivija nego mi odrasli, malo je plakala, on ju je privinuo, rekao da nema cice, i pavala je.

A ja se sljedeće jutro probudila s bolovima u prsma i brzo sam otrčala da se izdojim jer me bilo strah da ne dobijem upalu. I tako su prolazili dani, ja radila, oni doma, svaki dan bezbroj poziva, ali ja sam svaku večer uporno izdajala, jer ipak mlijeko ne nestaje preko noći, ja u to ne vjerujem, pogotovo nakon dvije godine laktacije. Došao dan povratka, a u meni jad i tuga, strah  da me dijete ne prepozna. Malo me gledala i onda se osmjehnula, a u meni olakšanje, ali ja si  mislim, pa probat ću joj dati dojiti, ipak imam još mlijeka, nekako se ja u sebi nisam pomirila s tim da je dojenju kraj. Uvečer pred spavanje, ja joj dajem,  ona me gleda i ne želi, dijete ne želi, a ja u plač. Tek sam tada nekako shvatila, da je zaboravila dojenje, i da joj to netreba, i okrenula se od mene, ja je zagrlila i zaspala bez cice, a ja se osjećala izdajnički. Prava drama u meni. U noći, moje dijete se budi, onako sva snena, ja opet guram cicu, a ona doji, ona doji, moje dijete se sjetilo, nakon mjesec dana, nije me zaboravila, opet je htjela, ja presretna, budim muža, i pokazujem mu, naše dijete, našu malu mazu, našu dojilicu. Ipak me osjećaj nije prevarilo, našem dojenju nije kraj, ni nakon mjesec dana nedojenja. A okolina, svi mi govorila da sam luda, pa već je velika, pa da mi je ovo idealno za prekid dojenja, do kad ću je dojiti, pa počinjem raditi, i tako sve i svašta, ali ništa što bi nas pokolebalo, tako da su ljudi shvatili da sam tvrd orah i da me ni najmanje ne muči tko mi što govori, jer sam ionako u svojem nekom filnu i svijetu. Nekima je to bilo simpatično, ali moram priznati da nisam imala nikakve susrete s ružnim i bezobraznim komentarima, niti sam imala osjećaj da se ja moram nekom pravdati .  Kad bi dolazila s posla dočekale su me ručice oko vrata i barem pola sta samo za nas dvije,mir, tišina, odmor i odamk od svega i to je ono to vrijedi svo blago ovog svijeta. To je bilo naše, intimno i posebno. Naše dijete je od prvog dana jako puno dojilo, a kako je rasla jela je ona i drugu hranu, ali opet je i dojila nakon toga, i smatram da  produženo dojenje uvijek ima i tu nutritivnu stranu, a ne samo maženje i pustu naviku. A bilo je tu dojenja i vani, pred ljudima, a kako mi živimo na selu, i pod jabukom, na vrtu , u vinogradu, gdje god je bilo potrebno.  Treba slušati dijete, ja kad sam god razmišljala o prestanku dojenja, nekako sam znala da će to biti kada će malena odlučiti, nisam pobornik nikakavih naglih prekida, dijete će samo reći. Prolazilo je vrijeme, i nas dvije smo razgovarale o tome kako je već prava cura, velika, i ona se složila sa mnom. Tako smo par puta i odlučile da će prestati kad napuni četiri godine. Tko je i bilo, jedne večeri je poljubila cicu, ja sam je zagrlila i zaspala je. Bez buke, plača, problema, bilo je to pravo vrijeme, baš oko rođendana.

  Netko razmišlja da ne želi biti rob svojem dijetetu, pa nemaju živaca, pa su nenaspavane, jadne, nemaju volje.  Svatko živi svoj život i ima posložene prioritete, netko voli komociju, nečija djeca spavaju s bakama po noći, neka imaju dude, neka piju na bočicu, neka  se ne  bude cijeu noć,  ali nije na meni da sudim nikom. Mnoge majke se jako trude dojiti, ali eto ne uspiju, neke su neinformirane i olako odustaju, neke odmah daju flašicu. Ipak, ljubav je tu neupitna i nemjerljiva, kako god mi hranile svoje bebe, osjećaj je osjećaj, a pogotovo osjećaj da si mama, imaš to malo krhko biće, naprosto ga se bojiš, ali ga obožavaš, dišeš za njega.

 Moram priznati da sam i ja imala trenutaka ludila, da mi se nije više dalo,  pa sam se noću budila ukočena jer je ona cijelu noć dojila, ali, evo danas se ni ne sjećam tih trenutaka, prošli su. Moja cura ima skoro šest godina, spava u svojem krevetu, sasvim je normalno znatiželjno, veselo, zaigrano i jako pametno  dijete, koje obožava životinje,crta, piše, čita, pjeva, ljuti se,  ima svoje male i velike tajne,  najvažnije, zdrava je, za mene ljupka i posebna. U četiri godine dojenačkog staža, nije bila ozbiljnije bolesna, par puta lagano povišena temperatura, vodene kozice i samo je jedanput povraćala po noći, i uvijek smo se uspješno nosili sa svim tim stanjima. Uz pomoć dojenja nam je sve lakše išlo i svi padovi, udarci su prije prolazili. Druži se sa svima, voli svugdje ići, ne boji se ničeg, znači, nema veze dojenje s tim da se djeca pretjerano vežu uz roditelje. Smatram da je dobila sigurnost i utjehu kad ju je trebala, osjetila da smo tu za nju uvijek, i sad ima povjerenje u nas, ali i polako osvaja svijet na svoj dječiji način.

Naša priča o dojenju još nije prestala. Rodila se naša druga curica,mala plavooka, jednog toplog ljetnog jutra, prošlog kolovoza . Kada su mi je stavili na prsa odmah po porodu, to sa starijom nisu, jo nije bila takva praksa u svim rodilištima, taj tren, onaj njen pogled, kao da se znamo odavna. Ja sva drhtim, u bunilu i opijena osjećajem potpune sreće, muž nas grli,  ona me onako odmjerava s cicom u ustima, ja zbunjeno gledam pa kako ju je već našla, ne vjerujem vlastitim očima. I krenulo je odmah, sve kako treba, bez ikakvih problema. Eto , već sedam mjeseci dojim drugi put, uspješno. Priča je slična, spavanje s nama u krevetu, bezubi osmjesi na koje padam i dajem cicu, poneko plakanje, ovaj put smo prošli bez grčeva. Vele da je drugi put lakše, jest, lakše je.  A do kad, tko to zna, do kad??  Malena ima navijača, velika seka je bodri. Ne, ne , majka priroda se ne šali.

Marija Bertić


Potrebna Vam je pomoć savetnice? Kliknite za više informacija

Podjeli:

Odgovori

error: Content is protected !!