Drage mame, razlog zašto sam napisala ovu priču je želja da pomognem nekoj od vas. Stoga sam navela sve ono s čime sam imala najviše problema. Znam da je dugo, ali se nadam da će nekome koristiti.
Porod je, hvala Bogu, protekao uredno… Beba je rođena na vrijeme, teška 3800, i nakon prvog kontakta odnesena. Kada ju je sestra nakon 2h ponovo donijela, spustila ju je meni na ruku i rekla da je dojim. Ali kako? Moje kako nije ni čula, već je bila izašla.
Moje neiskustvo je dovelo do toga da malena nije znala obuhvatiti bradavicu, već je samo lizala kolostrum. Nakon toga se naljutila i toliko plakala da je sestra ponovo došla, dala joj dohranu i rekla da će spavati do jutra, a da se ja odmorim. Toliko o baby –friendly bolnici u BiH!! Ujutro sam je ponovo pokušala dojiti, ali se desilo isto. Plačući je i zaspala. Samo sam željela da dođem kući gdje sam se nadala da će se naći neko ko će pomoći…
[wp_ad_camp_1]
Kući smo stigle naredni dan… i tad počinju problemi… Ja guram dojku, ona ne zna da prihvati, nakon toga vrišti po sat i po bez prestanka, malo liže mlijeko i tako ukrug. Patronažna sestra je došla 3. dan i sat vremena je pokušavala namjestiti na dojku. Beba je samo vrištala, a patronažna zaključila da mlijeka ima, ali da je beba ljuta što mlijeko ne ide odmah. I da su bradavice prevelike za mala usta. I da budem uporna. A moja upornost je počela da opada nedostatkom sna, stalnim gostima, i 4. dan infekcijom rane od epiziotomije. Nisam mogla ustati iz kreveta do toaleta. Da mi prijateljica, inače med.sestra, nije donijela Rivanol i Bivacyn ne znam šta bi bilo s mene. Inače, u bolnici su nam naglasili da se rana ne tretira ničim.
Dojenje smo „pravo „ uspostavile 7. dan, sa mojim već oštećenim bradavicama i ragadama. To pamtim kao najteže dane. Bila sam konstantno umorna i nenaspavana (kasnije će se ispostaviti da je uzrok bila hipotireoza), a mala se nije htjela odvajati od mene. Zbog oštećenosti je više dojila desnu dojku, a čime se u lijevoj smanjilo mlijeko. Ljutila se zbog manjka mlijeka, a ja nisma znala zašto plače. (tekst: Upomoć! Moja beba odbija jednu dojku!) Zahvaljujući Terezinoj stranici, ušutkala sam zlobnike sa komentarima o nekvalitetnom mlijeku i potrebnoj dohrani. Beba je fino napredovala.
Sa mjesec dana doživjela je skok u razvoju…i naravno bila nonstop uz mene. Bile smo same i muž bi me znao zateći u istom položaju u kojem me je ostavio kada je polazio na posao. Dva sata hranjenja, dva sata spavanja i tako u krug. Umor je bio neopisiv. Često bih u ta dva sata sanjala kako neko dolazi i uzima bebu i govori mi da se odmorim. Imala sam osjećaj da gubim razum… Dobivam raznorazne komentare (negativne naravno). Zahvaljujući Terezi nalazim šta je skok u razvoju.
Sa bebinih mjesec i pol zadesila me je još neka stvar o kojoj nisam imala pojma. Hemoroidi. Odlazak u toalet nije bio ispod 2h… Faktu maza-niš koristi… Teške muke…. ali i dobra stvar… Beba i dalje napreduje.
Bebi 2 mjeseca, a ja se moram vratiti na posao… nema me 7 sati. Odlučujem da se izdajam.. Nema govora o AD.. Ne sad, kad nam lijepo ide… Malenoj treba tri flašice po 125 ml… Izdajam noću, pa ujutro…izdajanje traje vječnost (ipak su 3 flašice). Nekad izdojim 2 jer ne mogu više. Raspitujem se kako se pravilno grije (ne u mikrovalnoj!). Beba neće da jede ako temperatura nije ista kao iz sike. Osobi koja ju je pazila dugujem dignuti spomenik zbog strpljenja i snalažljivosti. (tekst: Kako se čuva majčino (humano) mleko)
Nakon mjesec dana odbija siku. Ne želi, hoće flašicu, lakše joj. Plačem, bijesna sam. Smišljam šta ću. Dajem joj praznu flašicu da dudla, i onda nudim siku. Kupim cuculu sa najmanjom rupicom.. Odlučna sam da nedam AD. Nakon par dana uspijevamo. Sika je tu.
Dojile smo 25 mjeseci J.
Zato mame, ne odustajte. Mogla ja, možete i vi. Budite uporne.
Izvinite na dugom postu
Puno pozdrava, MIA
