Drage mame,svojom pričom želim da podstaknem sve majke koje možda u nekom trenutku posumnjaju ili pokleknu pod uticajem sumnji drugih, da vjeruju i pratite svoj unutrašnji osjećaj. Mama sam dvije ćerkice. Irine i Marije. Ljepši dar nisam mogla da poželim. Roditi starijoj ćerki sestru sa kojom će se obožavati, u to sam sigurna. Iako je nisam imala uvijek sam osjećala posebno divljenje prema sestrinskoj ljubavi.Al eto put je bio trnovit dok nisam doživjela ovo što sada osjećam. Posle pet godina u braku rodila ćerku Irinu. Moju najveću radost. Prirodan porođaj, krupna beba od 4220g, 56cm duga i izuzetno razvijenog refleksa gutanja. Čim su je stavili na moje grudi ona je istog momenta počela da “vuče”, počela da sisa. Zahvaljujući kumi koja je imala u tom trenutku već drugo dijete, koje je dojila, znala sam razne “cake” u vezi sa dojenjem. Al’ uz takvu bebu prosto mi trebale nisu. To je bio onaj savršeni spoj. Kad nešto tek tako – samo klikne. Osjećaj je bio neopisiv. Srce je htjelo da mi iskoči iz grudi od sreće.Čim bi je donijeli na podoj, osim trenutaka pospanosti zbog žutice, ona je vukla i sisala perfektno. Druge mame oko mene su mučile muku dok je nama sve išlo glatko.Međutim, valjda u životu, da li zbog neke ravnoteže u univerzumu ili tako nečega, ne može ništa da bude savršeno pa tako je i moja sreća neopisivih razmjera trajala svega pet dana kada moja beba počinje da vraće zeleni sadržaj. Suvišno je pričati o šoku koji proživljavate u tom trenutku i kada se pitate da li to ružno samo san iz kojeg ćete uskoro da se probudite.Šalju nas na naonatologiju, beba u sobi za izolaciju. Sumnjaju na crijevnu anomaliju, rade joj pasažu crijeva i na osnovu snimka zaključuju da se ne radi ni o kakvoj anomaliji i da je vjerovatno u pitanju alergija na proteine kravljeg mlijeka. A ja samo o jednom. Da je dojim.
Primarijus doktorka sa neonatologije kada sam tražila da je dojim dok je još bila loše mi je rekla da o tome “ni ne mislim, da su se i druga podigla na vještackoj hrani i da im ništa ne fali”.
Ipak zbog upornosti, dopustili su mi da je dojim al je ona imala te proljevaste stolice. I tada joj uvode specijalnu hranu. Beba zatim sa svojih sedam dana dobija sepsu. I posle dva dana bude bolje, skoro pa sjajno. I opet mi dopuštaju da je dojim. Osjećam radost ponovo. Ali… tri dana napreduje i kada nas već vidim na putu za dom dolazi do pada u kilaži. Uvode joj opet specijalnu hranu.
Ostajem da budem na odjeljenju za neo pratilje i izmlazam se na svakih 3h… i tako skoro 50 dana u nastavku jer prosto ne vjerujem da moja beba ima ikakvu alergiju a između ostalog na moje, na mamino mlijeko.
Izdojeno mlijeko presipam u flaše koje dajem mami da ih prospe u dvorište, u neku mladu voćku. Bebino stanje se opet mijenja. Crp joj raste al’ ona da kazemo stabilno. Dobija bezbroj longacefa, orvažia, i drugih antibibiotika dok je majčinog mlijeka lišena. Patim zbog toga ali čvrsto uvjerena da će i to proći i da ću upornim izdajanjem sačuvati mlijeko i da će ona moći da pije mamino mlijeko.Medjutim, posle brojnih peripetija sa njenim zdravstvenim stanjem, koje bude u redu dok je privezana na one infuzije, a čim je maknu i odemo kući se pogorša, potpadam pod uticaj sopstvene porodice koja me savjetovala da je vrijeme da se podvežem ili uzmem tablete, da ne mučim sebe, jer prosto “moje mljeko nije dobro i ništa joj ne čini”. Umorna i psiho-fizički iscrpljena pristajem. Zamolim jednu divnu medicinsku sestru sa neo, koja je brinula o mojoj bebi svo vrijeme da mi podveže grudi. Posle 2 dana je stalo mlijeko. Imalo ga je pomalo al grudi su omekšale. A onda se moja beba ponovo vraća, po treći put, u bolnicu kada nam konačno, svjesni toga da ne mogu da otkriju šta joj je, šalju za Bg na Institut -Majka i dete. I tamo nam posle 3min. bukvalno biva otkirveno, na osnovu istog onog snimka kada je beba imala 5 dana, da zaista postoji crijevna anomalija koja je trebalo da se operiše još prvog dana bebinog života i da je prosto Božje čudo da je ona i dalje živa jer se operacija dešava 56-og dana po rođenju i završava se dobro. “Samo” se odmrsilo crijevo. Bez ikakvog “seckanja” istog. Počinje da se oporavlja i tada ponovo kontaktiram dragu Terezu za savjet da povratim mlijeko.Dobijam sjajne savjete i pokušavam da ispoštujem sve ali kako je bebin organizam prošao ozbiljnu torturu i nakom operacije slijedi novi period ozbiljnog oporavka nisam više imala prosto snage. Divna doktorka sa instituta koja ju je i operisala mi je rekla da je dojim obavezno ako imam mlijeka al zbog svega oko bebe što se i u nastavku dešavalo me je i sama posavjetovala da se ne “mučim”. I tako prestaje moja borba za dojenjem moje prve bebe…Posle mjesec dana se vraćamo kući… Nikad više nisam izdala svoj unutrašnji osjećaj. Kada su u pitanju moja djeca. Sve kada bi cio svijet govorio drugačije. Znala sam kad treba da se slušan glas u sebi. I da neću pogriješiti. Kada je moja tada “beba” imala 2godine i 7mjeseci rodila sam joj sestru Mariju. Ništa i ni sa kim nisam unaprijed pričala o dojenju.. Mara.. identična Irini. Što likom, što refleksom za gutanje 🙂 
Isti scenario kao ranije s početka. Beba koja odmah počinje da sisa. Nikakvih problema da prihvati sisu, niti da neće, niti da se grudi upale. Sve za poželjeti. Jedino što se prejedala uvijek malo više pa je znala da bljicka i izbacuje višak..al dobro.. nista nikad nije savršeno. Bila sam srećna al’ sam tu sreću ovog puta sebično držala samo za sebe. Još jednom sam zamalo potpala pod uticaj okoline da treba da je uobročim, da će biti lakše za mene jer je ona u periodu do 2 mjeseca jela baš često, na sat i po.. i onda me je draga Tereza posavjetovala još jednom na pravi način, a to je da bebu pustim da ona bira a ne da namećem svoj tempo. Tako je i bilo. Ta njena “prejedanja” su trajala nekih 2 i po mjeseca i onda je odjendnom sve počelo da se stabilizuje. Počela je više da se zanima za druge stvari, da uočava, zabavlja, igrase, guguće… I sada, posle 4mjeseca imam svoju dojenu krofnicu od oko 7kg koja jedino papa i pije mamini mlijeko. Bogu hvala, moja Irina je jedna zdrava, energična djevojčica koja je sa nepunih 2 mjeseca života prebrodila dvije sepse i bila operisana. Ipak dugo mi je trebalo da oprostim hirurzima na propustu za problem koji je imala, a moje srce im teško može zaboraviti jer su, ne meni, već mojoj bebi “oduzeli” najbolju hranu na svijetu.Eto za veliku utjehu mi ostaje to što mala Mara uživa u blagodetima koje dojenje nosi. Stoga drage mame,još jednom, ne dozvolite da vas neuki uče i doučavaju koje god zvanje imali i ne ustručavajte se od osjećaja da vam se čini da baš vi znate mnogo bolje od drugih o svojoj djeci i o onome šta je najbolje za njih. Ivana
Potrebna Vam je pomoć savetnice? Kliknite za više informacija
