Naša priča počinje prije šest mjeseci.
Karlo i Luka su rođeni u 36. tjednu trudnoće carskim rezom, teški 2150gr. i 2050gr. Vrijeme trudnoće sam provela educirajući se o bebama, njihovim potrebama, a posebno o dojenju. Odlučila sam dojiti svoje bebe, jer smatram da je to prirodan, savršen način ishrane jednog (u mom slučaju dva) “mladunčeta”.
Čitajući mnoga štiva i iskustva dobijam utisak da je dojenje jako komplicirano, teško, zamorno i da se treba “potruditi” da se uspješno doji. To se kosilo sa mojim mišljnjem o dojenju kao o jednoj prirodnoj pojavi, nešto što je urođeno i što ne može biti teško i nepoznato. Zatim smo se suprug i ja naoružali svim mogućim informacijama o dojenju.
Nakon operacije bebe nisu bile uz mene. Bili su tri dana na zagrijavanju u toplom krevetu zbog male težine, a ja sam primala transfuzije krvi. Teško mi je palo što moje bebe nisu uz svoju mamu.
Drugi postoperativni dan grudi su se prenapunile mlijekom. Znala sam da trebam masirati i izdajati da ne bi došlo do upale. Tako sam i učinila. Bebe su već počeli hraniti dohranom, bez da me pitaju i obavijeste. Od sestre sam tražila sterilnu bočicu i počela se izdajati. Od četvrtog dana počeli su ih donositi na podoje naizmjenično, ali ne dovoljno često pa su ih i dalje hranili adaptiranim mlijekom. Šesti dan smo izaši iz bolnice.
Radovala sam se dolasku kući jer sam mislila da će sve biti lakše u udobnosti doma.
Počela sam dojiti svoje bebe. Jednog pa drugog na zahtjev. Upočetku je sve dobro išlo, bez ikakvih problema. Ja sva sretna i ponosna na sebe što sam “uspjela” dojiti. Naša idila je trajala sve do pojave prvih grčeva, kada su bebe počeli jako često i glasno da plaču.
Mislim da ne postoji ništa tako uznemirujuće kao bebin plač.
Ostala sam sabrana i nisam paničila. Znala sam da su grčevi. Znala sam ja, znao je i suprug, ali bilo ko drugi kad se nađe tu sa nama sugerira da su bebe gladne, da ja ne mogu imati mlijeka za dvije bebe, da im to nije dovoljno i tako tome slično. Nisam se dala smesti jer sam otprilike i očekivala takve komentare. Ništa to ne bi tako dobro podnijela da nisam imala veliku podršku supruga koji me i dan danas podržava u dojenju. Nakon što smo se navikli na grčeve opet preokret.
Kad su dječaci imali dva mjeseca naglo im se povećao apetit. Stalno traže da sisaju. Hranim jednog drugi plače, i obratno. Imam dojam da sam ih 24h dojila. Tu promjenu prepoznam kao skok u razvoju. Nakon par dana već sam bila iscrpljena. Da stvar bude teža bila sam pod velikim pritiskom okoline kako su gladni kako im nije dovoljno mlijeka. Ja odlučna nastavljam dojiti i po cijenu iscrpljenosti. Pokušam ih dojiti istovremeno, ali nije išlo. Jastuk širok bebe male, ne možemo se namjestiti. Nema veze, ide jedan pa drugi. Pokušala sam izdajati, ali bezuspješno jer često sisaju pa ne mogu dovoljno izdojiti.
[wp_ad_camp_1]
Nakon 15 dana danonoćnog dojenja, nespavanja i maksimalne iscrpljenosti počinjem gubiti snagu i nadu će se ustabiliti. Posežem za flašicom. Dodam 30ml adaptiranog mlijeka poslije podoja i bili su zadovoljni. Nakon 3 sedmice na redovnoj kontroli saznajem da su za mjesec dana na težini dobili 1700gr. Kao da me neko hladnom vodom polio. Ipak nisu bili gladni, ipak je bio skok u razvoju, ipak sam trebala još malo istrajati bez flašice.
Pitala sam se šta ako su navikli i na flašicu kako ću ih odviknuti. Od tog momenta im više nisam dala adaptirano mlijeko, nego smo nastavili da samo dojimo. Danas dječaci imaju preko šest mjeseci i još uvijek uspješno dojimo uz nemliječnu dohranu.
Bilo je i teških momenata i neprospavanih noći ali sve to prođe kada vidim svoje bebe zadovoljne i zdrave. Zahvalna sam Terezi Miljković na dostupnim informacijama i svom suprugu Dejanu na velikoj podršci bez koje ne bi mogla istrajati u dojenju.
Drage mame, dojiti blizance je itekako moguće. Potreban vam je udoban položaj za vas i bebe. Od velike pomoći vam je da naučite fiziologiju dojenja jer ćete na taj način steći dovoljno samopouzdanja da uprkos velikom uticaju okoline istrajete u dojenju. Dojenje je najljepši osjećaj koji jedna majka može doživjeti.
Jelena Šešlak
Ovaj tekst je deo serijala o ličnim iskustvima žena koje su rodile blizance i manje ili više uspešno ih dojile. Na (ne)uspeh dojenja uticalo je mnogo faktora. Neki od njih mogu da se spreče, prevaziđu, izbegnu. Nadam se da će ovaj serijal pomoći da se bolje razume dojenje blizanaca.
Potrebna Vam je pomoć savetnice? Kliknite za više informacija
