“”Već dugo razmišljam da Vam se javim jer podršku za dojenje našla sam u osobi za koju se to nikada ne bih nadala.
Moja priča ide ovako…
Prvo dijete rodila sam mlada. Krenuli smo sa dojenjem, mlijeka je bilo. Nakon nekog vremena beba je stalno plakala, stalno je tražila papati. Bila sam zbunjena. Suprug je zaključio da je gladna i da najbolje da napravimo bočicu. Ali ja sam dojila i dalje. A beba je plakala i dalje.
Tada mi svekrva i mama rekoše da mučim dijete i da mi je mlijeko očito slabo. Vrijeme je da joj damo bočicu pa će se fino najesti i mirno spavati.
Ja sam popustila jer ipak one su već odgojile svoju djecu i razumiju se u to i tu je kraj mom dojenju.
Sa 30. sam ponovno postala majka. Ali ovaj put sam prije poroda čvrsto odlučila da ću dojiti. Puno sam čitala, informirala se, učila. I stigao je i taj dan, moje malo čudo je stiglo na svijet. Krenuli smo dojiti, dobro nam je išlo. A onda isti scenarij… Beba plače, stalno traži… Svi oko mene govore da je gladna. A u meni se rađa inat dok stavljam svoje dijete na prsa. Imala sam osjećaj da sam sama protiv svih i da nisu svjesni koliku štetu svojim neznanjem čine!
[wp_ad_camp_1]
Dok jednog dana nisam čula riječi svoga oca… Došao je, dijete mi je bilo na prsima. Rekao je koliko je ponosan na mene što dojim svoje dijete! Njega je majka dojila dugo, a poslije njega nastavila je dojiti njegovu mlađu braću. Znao je i vidio koliko dobroga i za majku i za dijete to nosi.
“Samo budi uporna i ustrajna, slušaj sebe, a ne druge i ne odustani.” – to su bile riječi moga oca… koje bi prije očekivala od majke, ali život je ponekad pun iznenađenja!
Eto zato mi imamo sada 9 mjeseci i sika nam je najdraža na svijetu!
Puno pozdrava vam šaljem.
Svako dobro u daljnjem radu!
anonimno, “Moja podrška dojenju“
